::ribafish - čovjek krnje jetre::

Zagrebačkim pajzlovima cesta mog života teče... 1. Magazinska klet Svakog petka na vlastitoj škembi testiram krčme/gostionice/zalogajnice Zagreba i okolice. Jer fensi restorani su tak dosadni... Lako je birati restoran godine. Svugdje reklame, najave, preporuke chefova... Ali koje je idealno utočište za srednju klasu, nekog srednjeg uredskog šljakera koji nema love za Apetit, ali ni želudac za sendvič od frtalj kruha i deset deka tirolske Pokušat ću dati odgovor na ovo i još poneko pitanje detaljno testirajući zalogajnice, odnosno pajzlove grada Zagreba, još ako imate kakav savjet ili preporuku nitko sretniji, slobodno se javite i stižem! Naziv objekta: Restoran Bistro Magazinska klet Adresa: Magazinska cesta 7 Stranica: http://www.magazinskaklet-bistro.hr/ Vlasnik: Mario Rajić Radno vrijeme: 7-23, nedjeljom 10-18 Cijena prosječnog obroka: 20-25 kn Cijena gemišta: 8 kn Pristup Teško je samo tako nabasati na Magazinsku klet, jer se nalazi u dosta nepristupačnom i udaljenom kraju šireg centra grada. Dakle, ako idete tramvajem, iskrcate se kod Westina i onda desno, pa lijevo ispod podvožnjaka, desno uz pogled na neku glomaznu staklenu zgradurinu poput frizure Donalda Trumpa koji glumi Edija Škovrlja. I kad pređete na lijevu stranu, nakon još stotinjak metara ste tu. Cca 25 minuta od Jelačić placa bez gužve. Za aute, parking je divalj, ali postoji. Sam ulaz u restoran i nije pretjerano okićen niti daje jasne naznake da se tu fino jede, a terasa izgleda zloslutno kao hodnik vojne bolnice. Neapetitlich smeđi tepih, malo zastrašujuć, manjak prostora, sve djeluje malo poluruševno. Unutrašnjost No, interijer je topao, miran i pristojan, a konobarica vam s krajnje dijagonale, sa šanka koji ima umjetnu mini-nadstrešnicu s crijepovima (!) odmah kulturno viče dobar dan. Drveni parket presijeca uska nepotrebna tepih stazica (nastavlja se s terase), zidove zauzimaju naivci, ispresijecani fotkama starog Zagreba. Tu i tamo iskoči nekakav čudan kip kuhara ili statua neke životinje, uglavnom bez prevelikog smisla i reda. Ali ništa prenametljivo. Mjesta ima za pedesetak ljudi (plus dvadesetak na terasi), stolovi su manji, pretijesni za četvero, stolice široke, udobne. Stolnjaci čisti i mirisni, narodni, resičasti crveno-bijeli dezen Vinkovačkih Jeseni krajem sedamdesetih. Stol naseljavaju plastične uredne soljenke i paprenke sumnjive funkcionalnosti, zavidan broj čačkalica kao i čiste i pune bočice s uljem i octom. Nažalost, meni se dobije samo kad se naručuje, a cjenika pića jednostavno nema. Unutra dvadesetak ljudi, 70:30% za muškarce, ugodni, pristojni, uglavnom odbjegli iz okolnih ureda. Sajt restorana na netu je sjajan, sočan, pregledan i održavan, pa je lako pogledati što se nudi na dnevnoj bazi, iako je u 13.04 od gotovih jela bilo samo mahuna... Osoblje i hrana Kraj mene se odmah stvorila ugodna, ali premehanička konobarica koja je bila taman ljubazna po bontonu, ali niti pedalj dalje od toga (npr. osmijeh). Konobar je bio mrvicu pristojniji i žrtvovao smajl. Na pitanje što ima za preporučiti, dobio sam kratak odriješit odgovor, pa sam naručio jedino što je bilo. Listam totalno nepismen menu (Gourment hamburger stake), koji ima 2-4 jela po stranici s velikim fotografijama, kao u slastičarnici za dječje kupove. Već za pet minuta dolazi friški, meki kupovni kruh vrhunske kvalitete, zdjelica srednje veličine i par solidnih kobaja. Na varivu, mrvicu neslanom, vrh je zauzimalo 80% masti, jarko crvene, ali bez nekog jako negativnog efekta, mislim, idu hladni dani, ne Kobasice su bile jako fine, nemasne, pucketave, ukrašene žlicom senfa na listu salate. Beštek inače dolazi umotan u bijelu salvetu, a nož je jako kvalitetno rezao, palac gore! Nakon mahuna jedem tek mrvicu od bijesnog izbora mesinja koje prodaju pod leskovačkim imenom. Stalno gori radio, neka dosadna zagrebačka stanica s apriori mehaničkim voditeljicama, ali srećom puštaju popić osamdesetih i devedesetih, A-ha i to... Ne preglasno, čak prefino za vanjštinu objekta. Gemišt je od Feričanca, u visokoj čaši koja kao da krade 0,2 deci, dosta gorak, suh, prealkoholan i ne za dulje pamćenje. Naručujem mini platu po kojoj je Magazinska poznata, i nakon brzih desetak minuta stiže peršinom posuto svježe meso. Ćevapi su totalno iskosani, svijetli i kao da su kuhani. Nježni, slasni, škripe na zagriz, ali malo nedorečeni. Ćevap-light, za curice. Ili smo navikli na smeće koje nam serviraju u sumnjivim kioscima i dostavama Zato su mazalice pun pogodak, debeli sloj mesa na idealno pečenom mekanom uskom kruhu. Kao da jedeš sendvič s topljenom pljeskavicom. Gurmanski uštipak je bio preljut, s onim finim belim okicama od sira, s debelo mljevene dvije vrste mesa, iako je imao fantastičan pivski šmek, kao da su ga zalijevali dobrim pilznerom. Ali pečeee... peče još dvije stanice. Prilog, luk na novom listu salate. Kao kolačić, domaća lepinja, izvana taman hrskava, iznutra meka kao Gibonnijeva duša. Atmosfera je i dalje intimna, ljudi nisu bučni, i ne odaju dojam da bi ostali na uništenju gemištima. Nema birtijskog štiha, više je za eat & go. Konobarica je i dalje dosta užurbana, iako je ispunila sve zahtijeve, nije ponudila ni kavom ni desertom i nije bila tu da pita jel štogod treba, ali sam kod računa ipak dobio osmijeh. Umjesto zaključka Opći dojam je skroz pozitivan, možete se smijati pravopisu, uživati u izboru mesa, komunicirati s osobljem i općenito nema većih primjedbi. WC je malen, premalen, većih sam grudnajak u životu vidjeo, ali i tamo je sve pod kontrolom. Cijene su izuzetno prihvatljive, obrok je koštao svega 20 kuna, a stvarno je bio obilat (normalne mahune i dva para kobasa), uz gemišt od 8 i tringelt od dvije kompletni ste za 30 kuna! Jela po narudžbi se kreću od 35 do 50 kuna, a nakon svega pojedenog dojam je više nego solidan. Idealno mjesto za gablec i maksimalnih sat vremena za ubijanje do novog sastanka. Ništa epohalno, ali želudac je, eto, i par sati kasnije pun i sretan. Do klopanja... Ukupna ocjena 8,5/10 Kolumna je do gašenja izlazila u 21. stoljeću

BeerReport: Pub tjedna - Sheridans Irish Pub Zagreb Adresa: Savska cesta 36 Lokacija: Između Krivog Puta i Zlatnog Mede, dosta nezahvalna i još više (15-20 minuta tramvajem) udaljena od centra grada Mjesta: Dvije prostorije ridesetak sjedećih i još pet za šankom, plus dvadesetak na terasi u ljetno doba Nusprostorije: Male ali slatke, no, ne bi nedostajalo malo više ljubavi održavatelja higijene Pušenje: Dopušteno svugdje, ali zbog visokih stropova nije prezagušljivo Parking: Nema Blizina murije: Neumitna drito preko ceste Omjer muškaraca i žena: 80:20 %, ali bila je srijeda poslijepodne... Hrana/Grickalice: Nema Glazba/TV: Mjuza je apsolutno sjajna, irski folk/rock s domaćim rockom, plazma je poprilična i ugašena, a konobar se kune da je teletekst strogo zabranjen Broj točenih piva: 4 Broj piva u boci: 18 Tko bi tu trebao dolaziti: Ovaj je Pub idealan za studente, intelektualce i neku srednju klasu koje ima sve manje. A sjajno će se zabaviti i ono koji su barem jednom bili u Irskoj. Opći dojam Teško primjetljiv bez posebne preporuke, mladi Sheridans smjestio se nasuprot MUP-a na Savskoj cesti. Uz zvuke taman glasne irske glazbe, kao brata vas prima susretljiv, ugodan i informiran konobar, koji odmah preporuča što treba piti. Još kad ga znaš sa svih koncerata NoMeansNoa, odmah ti je sve bolje! Djole rules! Dok čekamo pivo, primjećujemo da nema grickalica ni hrane, kako se definitivno premali stol malo klima, i da opjevanog bradatog Irca, vlasnika puba nažalost nema u njemu. Ambijent je pokušaj dočaravanja legendarnih pubova s Temple Bara, ima starog drveta i pokoji retro detalj (tranzistor Saba), ali je kompletan dojam ipak minimalistički. S prvim čašama piva, konobar/DJ pušta Živo blato, i diže atmosferu, a mi seciramo točeni Fischer. Čaša originalna, podmetač O'Hara's, mrvicu prehladna i s nedostatkom pjene. Pola litre 19 kuna. Srećom, nije razvodnjena, pa polako guštamo dok čekamo favorita O'Hara Stout. Pa čekamo da se slegne i pjena, stout srećom nije lijep samo dok se čeka... Špekast, svilenkast okus, fina dimljena aroma, taman gorko kolko treba, čisti okus Dublina. Vrhunski, 24 kune za pola litre točenog. Osim klasičnih domaćih lagera, u ponudi je i par organskih Britanskih, ali njih probajte prije O'Hare... Sheridans ima jednu veću prostoriju i backroom, problem s lokacijom i marketingom, ali je idealan za popiti fino pivce nakon napornog dana u uredu. I ima neki, tako vermeerovski štih, bokte, kako ovo pretenciozno zvuči... Gazda se putem karaoka, Pub Quiza srijedom, i raznim animiranjem (mikrofon je vaš) trudi dozvati više klijentele, ali sumnjam da bi dobar dojam ostao takav da se u sedamdesetak kvadrata gužvam s još stotinjak pijanaca. Obavezno prije dolaska bacite oko na Facebook stranicu i informirajte se o aktualnoj ponudi koja zna varirati, uglavnom, fino, nježno, kulturno - palac gore za Sheridan's!

Tvornica Pljeskavica Kosta - mala pržionica mesa Iako se brojni zagrebački lokali zaklinju da imaju pravi leskovački roštilj, rijetki govore istinu, i zato sam pronašao pravog Leskovčanina legendarnog Kostu. Koji je nakon kratke pauze opet u igri na Vrbiku! Tko god je probao pravi leskovački roštilj, dobro zna da su većina ostalih tek popečci od soje spram pravih majstora. Jedan od njih je i čovjek koji ima završenu ugostiteljsku školu u Leskovcu, i koji je s nekolicinom partnera upravo otvorio restoran TPK na uglu Savske i Slavonske (bivša Flanjka), u maloj kućici koju još nisu taknule razne banke, osiguranja i glomazni skupi betonski parkinzi. U maloj prostoriji za samo tridesetak gostiju rukujem se s pedesetogodišnjakom izrazito jakih podlaktica koji brzinski obavlja zadnje pripreme u lokalu prije nego što se baci na posao u kuhinju. Kad je vidio da dolazi fotograf, nevoljko, tek na nagovor prijatelja odijeva novu taze pregaču, a na ideju našeg fotića da se slika dok radi, u šali kaže: Naravno, nikad nisam bio dovoljno lijep da me slikaju bez roštilja! Led je tako bio probijen, fotograf je ušao u kuhinju u kojoj je već bila Kostina supruga Štefica, njegova desna ruka i velika potpora, a kako kuhinja ipak nije toliko mala koliko je Kosta navikao na veće, u najudaljeniji kutak se uguravamo i ja i moja bilježnica. Predstava počinje, Kosta vadi meso iz hladnjaka, supruga reže povrće za salatu i provjerava stanje pogače u peći. S prvim dodirom vešalice s vrelim roštiljem i mazanja uljem putem gaze, Kostin prijatelj govori njihovu, vjerojatno već više puta upotrebljavanu šifru - Bioskop ponovo radi, a miris kvalitetnog mesa puni naše nozdrve. TPK je spreman za meso! "Kako je sve počelo Pa, rođen sam 1963. u Leskovcu i tamo završio srednju ugostiteljsku školu. Imao sam ogromnu sreću što sam, uz opatijski, pohađao najcjenjeniji kuharski nauk na ovim prostorima. Danas je puno teže proizvesti pravog majstora koji zna sve o mesu, jer se sve užurbalo, meso koje se može nabaviti uglavnom je industrijsko, i smatram da globalizacija definitivno ubija ovaj zanat. Ne kažem da danas nema sjajnih majstora roštilja, neki savršeno dobro znaju kako spremiti vrhunsko meso, ali sve je manje onih koji to i žele napraviti. Rijetko tko će u ovoj krizi pristati da radi roštilj isključivo od najboljeg mesa, većina će se prepustiti struji i poslušati gazdu koji će htjeti na bilo koji način zaraditi još više. A u mom zanatu se to radi dodavanjem loja u meso. Znam za slučajeve gdje su u mesni normativ znali ubaciti i do 40 posto loja. Pa si vi onda zamislite što jedete, a da ne spominjem kako će vam kasnije kod kuće reagirati organizam. Mnogi žele zaraditi varajući gosta, ali to nije i moja priča. Više sam puta znao dati otkaz i usred dana napustiti radno mjesto kad sam shvatio da se od mene traži da varam. Nikad nisam štedio na mesu i nikad koristio aditive, a to su moji gosti uvijek cijenili i pratili gdje god da sam radio. Tako sad nakon kraće pauze, točno da dan navodnog smaka svijeta imam priliku za još jedan, novi početak. Roštiljski Chef s juga Srbije rodno mjesto u kotlini južne Morave napustio je relativno mlad, a profesionalni kuharski zanat, kojem ga je podučio poznati Dragi Bure, počeo je 1980. Nekoliko godina kasnije, na poziv prijatelja napustio je radno mjesto u Biogradu te 1985. došao u Crikvenicu, a 1988. i preko puta Name na Kustošiji. Kako to obično biva, upoznao je divnu purgericu, zaljubio se i oženio. Dobio je dva sina, a posao ga preko Leskovca doveo do Atene. Tamo je tijekom Olimpijskih igara bio glavni kuhar u restoranu Leskovac, a kako je zahvaljujući genima naslijeđenim od bake brzo naučio pričati grčki - legenda je bila rođena. Uskoro je jako puno ljudi znalo za Kostine specijalitete. Nakon grčke epizode uslijedio je povratak u Zagreb. Vratili smo se ovamo s nadom da ćemo moći živjeti od svoga rada, ali uskoro su se počeli pojavljivati problemi. Nisam se mogao dugo zadržati na jednome mjestu, jer sam gazdama bio preskup, a od kvalitete i svojih manira nisam mogao, niti ću ikada odstupiti. Ako ono što pripremim ne zadovoljava standarde, onda tu neću raditi. Sva je sreća da me moji gosti, od milja ih zovem Grill križarima, godinama prate i svuda idu za mnom, tako da, eto, legenda živi i dalje. Čak su se neki moji prijatelji šalili da se general Gotovina ustvari nije skrivao, nego tražio mene po svijetu. Dok priča, Kosta priprema meso. Ćevapi su gotovi od prije, sadrže isključivo junetinu i sol, a sirovo meso za pljeskavicu pred nama mijesi ručno i dodaje u njega netom sitno iskosan luk. Pod njegovim jakim prstima kuglica postaje pljeskavica, koja odmah leti na rešetku. Koristi ugljen od graba i bukve, koji pali ujutro i održava ga do zadnje porcije. Nije pristaša plina ni grill-ploče, i smatra da komad mesa ispečen na rešetki nikako ne može biti kancerogen. Kaže da voli to što radi i da je sretan dok radi, iako je roštiljanje uzelo dosta velik dio i njegova osobnog života. Nije od onih chefova koje gosti nikada neće vidjeti, uživa u komunikaciji s njima i želi od njih čuti točno kakvo jelo žele, ne nagađati i tako možda promašiti. Sretan sam što mi oba sina 'trzaju' na kuhanje i polako ih učim zanatu, makar naučili samo za svoje osobne potrebe - neka ostane u obitelji. Podučavao sam još jednog kolegu, od početka, samim načinima prerade mesa i njegovu korištenju, ali nije ostao dosljedan onome što je meni sveto. Ili radimo kako spada, ili ne radimo uopće, nema ni loja ni soje, i točka. Kad meso ne valja, ja ga vratim ne radim s boflom. Pa smo se rastali. Imao sam dosta problema i s falsifikatorima recepture koju su podvaljivali pod moju, koristili se mojim imenom... Zagrebačka slava je inače kulminirala kad sam gostovao na jednoj radiopostaji, poslije čega sam, kad sam u tadašnjem restoranu 'najeo' jednog čovjeka za kojeg nisam ni slutio da je producent - došao i do televizije. Nakon gostovanja u hrvatskome Masterchefu, na barem četiri su se lokacije koristili mojim imenom da privuku goste, još imam sačuvane SMS-ove s lažnim obavijestima. Dosta sam osjetljiv po tom pitanju i osjećam se pokraden i prevaren. Razumijete, radi se ozbiljnoj krađi identiteta, lažnom predstavljanju i varanju klijetele kako Kosta radi u drugim lokalima, a to ide toliko daleko da se kao Kosta ljudima predstavlja neki bilmez, koji Kosta naravno nije. Kosta priča kako uz roštilj u njegovu rodnom kraju ljudi piju špricer, crno ili bijelo vino, a ni pivo im nije strano. O uvođenju sode u boci i autohtonih brendova u TPK poput Vlasotinačke ružice, Groma, Plemenke ili Zaječarskog piva još nisu razmišljali, prvo nek' se uhodaju. Prošle je godine u rodnome gradu Kosta s obitelji jeo u lokalnome restoranu Cap-Cap, i za susjednim stolom začuo zagrebački naglasak. Pozvao je ljudima rundu, a oni su mu zahvalili i rekli da su u Zagrebu jeli bolji roštilj nego ovdje, u Leskovcu. Na pitanje sjećaju li se tko je bio kuhar u Zagrebu, spomenuli su izvjesnog - Kostu. Pa se nazdravilo! Pečenje na roštilju nije samo puko bacanje mesa na rešetku. Svakom dijelu pripreme treba pridati posebnu pažnju. A ima nešto i u genima, razumijete, moja supruga, koja je iz ovih krajeva, zna napraviti štrukle, ali ja ne. Treba puno učiti, raditi i znati neke stvari o mesu, tek onda se može postati pravim majstorom. TPK će uskoro, uz ćevape, pljeskavice, punjene pileće batke, dimljene vješalice i uštipke, ponudu proširiti i na kuhana jela i variva poput mućkalica, te ekskluzivne kolače iz 'Bakine čarolije' Gordane Mrkše - svaki dan drugi kolač i meni! Trenutačno imamo domaće pogače koje su vrlo važne za jelo - kod nas kažu da je kruh pola jela - a imamo i pravi užički kajmak, kao i nekoliko vrsta autohtonih salata. Pazimo na sastojke, da budu što je moguće više domaći i kvalitetni, kako meso, tako i povrće. Želimo jelo prilagoditi gostu, jer brend nastaje kontinuiranim dobrim radom, a pokreće ga upravo konzument. Gost je gospodin čovjek, i za njegov novac ja kao ugostitelj moram napraviti baš sve. Nema reprize ni druge prilike ako jednom razočarate gosta, ali zato u šali volim reći, tko kod mene jede dvaput, treći put više ne jede nigdje drugdje! Točno 32 sjedeća mjesta u Tvornici Pljeskavica Kosta čekaju na svoje prve goste. Zidove ukrašavaju slike akademske umjetnice Mirjane Matić iz istarskih Dekleva i svježe začinsko bilje. Ostavljam olovku i papir i polako se bacam na hranu, otvarajući slatku staklenu posudu s kajmakom i grabeći na tanjur zapečeni grah i seljačku salatu s naribanim tvrdo kuhanim jajetom, a ne dvije vrste sira kako sam zabrijao. U ustima mi konačno pucketa sočan i slastan ćevap, nepce puni okus pravog mesa, a to je bio tek početak jedne velike gastro kompozicije, u ovim krajevima poznate kao "Leskovački voz". Slijedi pljeska, vešalica, punjena piletina i na kraju - uštipak. Satro sam se... Uglavnom, kako mu od milja tepaju prijatelji - samo je jedan Kosta. A ako ste raspoloženi za jedno zanimljivo gastroputovanje u restoranu sa superiornim grilom, znate što vam je činiti i gdje doći. Mali voz stoji pedesetak kuna, adresa je Savska cesta 107, na telefon 6199 607, i rezervirajte stol dan ranije... I tu me pljunite ako sam vam nešto lagao! Dobar tek... Ribafish za 21. stoljeće Foto Josip Regović i arhiva Fecebook

Tražim posao: attention, bitte - CURRICULUM VITAE Nesretnom igrom slučaja ostadoh bez posla u 21. stoljeću, što ne djeluje dobro na moj životni stav da uredno plaćam svoje račune i alimentaciju te povremeno jedem. Iz tog vam razloga, eto, javno prilažem CV, jer bih želio - raditi. Preneseno - nemojte mi dati ribu. Dajte mi posao u ribogojilištu. Foto: Tomislav Smoljanović Kao samostalni novinar sam plaćam doprinose državi, jak sam, vispren, zabavan, ne pušim, ne pijem na poslu ni okolici, ne kladim se, ne idem na masaže, ne ogovaram dok nisam izazvan, ne kasnim i volim ono što radim dotjerati do kraja. Nisam zaboravio ni predavati u školi, kao ni pisati reklame ni slogane, pa može i ta, i bilo koja druga branša. Mane ćete saznati usput, ali nisu nešto... Sposoban sam primiti se u koštac sa svakim novinarskim, uredničkim, copywriterskim i bilo kojim drugim poslom, dajem ideje, primam kritike, aktivno sudjelujem u svemu, a glavne su mi teme muško-ženski odnosi, intervjui s normalnim ljudima, sport, kultura, hrana i piće, a ne bježim od novih izazova ako nisu nemoralni, i ako su plaćeni. Ne želim sudjelovati u projektima koji će dati ploda za godinu-tri, nego uredno i na vrijeme isplaćen novac za ono što sam napravio, ozbiljne ponude molim vas pošaljite na mail, unaprijed hvala. 1. Osobni podaci Ime i prezime: Domagoj Jakopović Ribafish Adresa: Zagreb, u centru Mobitel: Imam, fala, Nokiju - broj na upit e-mail: ribafish@gmail.com Internet stranica: www.ribafish.com Datum rođenja: 07. kolovoza 1970. Vozačka dozvola: B kategorija 2. Obrazovanje - 2000. Tečaj za turističkog vodiča-pratioca i animatora, Atlas, Dubrovnik-Zagreb (nikad radio, a ionako sam lažirao krhko znanje slovenskog...) - 2000. Državni ispit za zvanje učitelja zemljopisa, Zagreb (od prve!) - 1993-98. Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, naziv profesor geografije - 1989-93. Agronomski fakultet u Zagrebu, smjer Vinarstvo-Voćarstvo-Vinogradarstvo (završene dvije godine - i to jedva. Mnogo težak faks) - 1985-89. Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi i umjetnosti, Zagreb (suradnik u sredstvima javnog informiranja) 3. Profesionalno i radno iskustvo - 2011-(danas). www.net.hr kolumnist (muško-ženski odnosi, odrastanje, recepti...) - 2012-13. dnevne novine 21.stoljeće urednik, komentator i novinar - 2011. Daruvarski Dani Piva voditelj eventa - 2011. Pivkan voditelj eventa - 2011. Nedjeljni Jutarnji list novinar i degustator (Dobra Hrana: divni dani testiranja, mislim da sam u tome bio jako dobar) - 2011-12. Magazin Stilist urednik (Seks i Frajerlend) - 2010-12. Glasnik Hrvatskog Nogometnog Saveza kolumnist (dnevnik navijača hrvatske reprezentacije, rubrika Kultura navijanja, nogometni kviz...) - 2009-11. www.gajbapive.com - kolumnist (dnevnik pivoljupca nikad dovršen projekt, šteta...) - 2008.-(danas) www.usporedi.hr kolumnist (gadgeti u životu anti-freaka) - 2008.-(danas) Hrvatska Mensa glasnogovornik - 2008-9. www.roditelji.hr - kolumnist (dnevnik tate) - 2008-9. Svijet Piva urednik - 2007-10. Cosmopolitan suradnik, urednik i kolumnist - 2005.-(danas) Hrvatsko društvo prijatelja piva glasnogovornik - 2005.-(danas) EPH, razna izdanja (Globus, Jutarnji list, Globus PAD, Ljetni Globus...), novinar suradnik - 2005-10. Playboy Croatia pomoćnik glavnog urednika, VD glavnog urednika - 2005-(danas). www.ribafish.com jedan od najčitanijih blogova u Hrvatskoj! (Evo ga, 1500 ljudi dnevno, iako sam ga nedavno zapustio ko Mamić Dinamo...) - 2004-5. BBDO, Zagreb senior copywriter (Karlovačko, Dukat, American Express, i još tridesetak...) - 2003-4. televizijski kviz Upitnik voditelj - 2003-4. Saatchi&Saatchi, Zagreb copywriter (Zlatorog, Germania Sport, i još desetak...) - 2001-3. Publicis, Zagreb junior copywriter, copywriter (mislim da sam ja izmislio ono Jer vi to zaslužujete, ali kad je to bilo...) - 2001-5. časopis Klik, Zagreb novinar, reporter (pseudonym Ribafish, dani slave) - 1998-2001. profesor geografije - O.Š. Ivana Rabljanina, Rab, Gimnazija Markantuna de Dominisa, Rab, O.Š. Granešina, Zagreb, O.Š. Augusta Šenoe, Zagreb (i sad me raja pozdravi, a ja se userem, jer su brate puno narasli!) - 1998. Sportski park Mladost na Savi, Zagreb spasilac (čak i spasio jedno dete!) - 1990-98. fizički poslovi (čišćenje snijega, prenošenje namještaja, žardinjera, brašna, cementa i svega što se može prenositi, Ledo itd.) tijekom studiranja, a ni sad me nije sram... - 1988-89. Polet, Zagreb novinar (tri teksta, ali tri neloša teksta) 4. Članstva u profesionalnim organizacijama - Curling Klub Čudnovati Čunjaš (predsjednik), povremeni reprezentativac Hrvatske - Hrvatsko novinarsko društvo - Hrvatsko-Irsko društvo - Akademski zbor Ivan Goran Kovačić (u mirovanju, kad će Deveta ili Carmina da se aktiviram) - Klapa Torkul (ja bih nazad...) - Klub za daljinsko plivanje Novi Zagreb (vraćam se kad kupim novu tetivu!) - Bowling Klub Nomad (treći u Hrvatskoj!) 5. Strani jezici - engleski 4, talijanski 3, slovenski 3, latinski 3, francuski 2 6. Ostala znanja i vještine - osnove rada na računalima (Windows 98, MS Office, Internet), fotografski tečaj 7. Osobni interesi i hobiji - odbojka 12 godina treniranja Poljoopskrba, Multibibus - plivački maratoni - prvak Hrvatske u kategoriji 29-39 (Cro-Cup) 2001. i 2002. godine - redovan sam u teretani Tonus zadnja tri mjeseca, ali nije da sam atleta, niti se gledam u ogledalo dok dižem utege... 8. Letter of intent Odgovorna sam i komunikativna osoba, kvalitetan u timskom radu i organizaciji posla. Organizirao sam dva plivačka maratona i više izleta u sklopu terenskih nastava, i općenito sam zadužen za atmosferu gdje god da se pojavim. Redovito pratim novosti iz svijeta, kvizove (Radio Kviskoteka - finale, Izazov- drugo mjesto, Diplomac polufinale, Pub Quiz prvaci 2008. i 2009.), europske filmove, svjetsku književnost, internet i sva sportska i pivska događanja. 2005. godine postao sam otac, ali i vrlo brzo nakon toga nastavio živjeti sam, sad je sve pod kontrolom i imam živahnog i divnog sedmogodišnjaka koji čita najbrže u razredu. Uglavnom, volim raditi i veselim se budućim uspjesima, ma gdje oni bili. Jedino se moram malo skinuti s Fejsa da bih bio idealan kolega. Srdačan pozdrav, Ribafish

Svakoga tjedna tražim naj zalogajnicu Zagreba i okolice. Jer fensi restorani su tak dosadni... Prošle smo subote započeli turneju s klasičnim primjerom pajzla, trešnjevačkom Magazinskom kleti. Pomislio sam kako me i po Vrbiku u potrazi za lokalnom gostionicom čeka tek kraća šetnja, ali uskoro sam se počeo osjećati kao Pale sam na svijetu. Ni P od pajzla, što je ovo! Zakazala mi je obavještajna gastro služba UDBA (Ukusno, Dobro, Brzo - Amen), pa sam nakon dužeg lutanja tek pred kraj gablečnog vremena (13.40) uletio u prvu gostionicu kojoj se na oglasnoj ploči na ulazu kočoperilo nešto što zove na žlicu. Pisalo je Pedro Pite! Osnove Naziv objekta: Ugostiteljski obrt Pita Adresa: 4. Vrbik 3 Stranica: http://pedro-pite.com/ Vlasnik: Iva Oroz Radno vrijeme: 7-21, subotom 8-15 Cijena prosječnog obroka: 35 kn Cijena gemišta: 14 kn Pristup Stotinjak metara od filozofskog fakulteta, u sporednoj uličici, smjestio se objekt tog zanimljivog naziva. Parking je moguć ako nema nikoga od stanara, nije uređen, ali je tramvaj na pet minuta. Teško ćete pronaći Pedra osim ako stvarno nemate preporuku, ali kako stvarno nisam naletio na išta pajzlasto u blizini ovaj UO zbog nedostatka konkurencije ima svijetlu budućnost! Dakle, skinete se sa trinaestice ili petice ispred strojarstva/filozofije/brodogradnje i prošetate 300 metara prema jugu. Kod kružnog toka skrenete desno, i eto vas na klopici! Unutrašnjost Iako bi čovjek očekivao meksički restoran i brkate sitne crnomanjaste konobare uz zvukove kastanjeta, prvo na što naiđete pri ulasku je vitrina s, logično - pitama. S desne strane se nalazi minijaturni salad-bar (mislim da je u prošlom životu bio vitrina za sladoled), kraj kojeg se teško smjesti više od jedne osobe. Ispred vas se prostire prolaz sa stolovima s desna i šankom/radnom površinom s lijeve strane. Malo usko, crveni stolovi za četvoro... Sve ostavlja dojam na brzinu uređenog hodnika, pa pičimo prema udaljenijem dijelu po malo starijem svijetlosmeđem laminatu. Druga prostorija je svjetlija, uredna, kulturna, ali bez nekog jačeg pogleda. To je u biti ostakljena terasa s dvije strane okružena dvorištima, a s jedne zidom. U oči upadaju bijele zavjese s crvenim cvjetovima ručne izrade, ornamenti na platnenim zaštitama na udobnim aluminijskim stolicama, i moderni karirani stolnjaci zaštićeni staklenom pločom. Solidne soljenka i paprenka su sve od pribora, ali kako su stolovi (naš je bio mrvicu klimav) uvezeni iz liliputa, ulje i ocat stvarno ne bi imali gdje stati. Zato su posluženi na ulazu, skupa s čačkalicama. Jelovnik je Paulanerov, malen ali pregledan i pismen, s neuredno ubačenim papirima s jelima dana i drugim ponudama. Osoblje i hrana Nismo ni sjeli, a pored nas se stvorio mlad, uljudan i više nego kulturan konobar koji nam je predstavio da imaju samo jedno jelo i juhu dana. Pa smo naručili, i dok smo se skinuli, i gemišt i pivo i juha su bili na stolu. Idealno! I kasnije smo se osjećali kao gospoda, čovjek je bio uvijek tu kad treba i vrhunskom brzinom donosio sve, osim kad smo naručili desert, jer se u međuvremenu bilo fino zagužvalo. Kruh je domaći, težak tonu, gust i jako zasitan, beštek bez zamjerke, a juha dana pravi melem. Na hladan vjetrovit dan, krem juha od brokule nam je sjela kao budali šamar. Gemišt je skup (14 kuna), ali idealan, klasična, teško zamjenjiva Kutjevačka graševina, dok od tamnih piva imaju Temno Laško, 0,33 po 15 kuna. Pretvaram se u kušačko tijelo, pušem u vrelu tekućinu u žlici i iz sumnjive posudice srednje veličine koja podsjeća na tutu u sebe ubacujem fino izmiksano svo povrće svijeta. Brokula ne toliko, ali svjež peršin i celer bez ikakvog mesa i pojačivača okusa odmah nam uljepšavaju inače kilav pogled kroz prozore. A tek al dente ječam na dnu ma odmah se osjećam zdravo. Čista desetka, kao da je astrunaut u sebe ubacio pilulu s dva zipana grincajga. Nusprostorije U dvije totalno različite prostorije ima mjesta za pedesetak ljudi, na programu je radio Antena, a u daljini se vidi i sićušni televizor s nekim domaćim kanalom. Nije preglasno, čak smo se morali dosta naćuliti da odgonetnemo što je na repertoaru. Iako smo naručili jelo dana mesnu štrucu s rižom s curryjem, bacamo oko i na sjajnu ponudu pita, po kojima je objekt i nadaleko poznat. Cijena po kilogramu je 65/70 kuna, kad naručite, obračunava vam se po gramima, kao u Sarajevu. Na raspolaganju su pite od mesa, špinata, sira, tikvica, pizze, kao i slatke od šljiva, višnje i jabuke. Iz čitanja nas ubrzo prekida konobar donoseći velike tanjure s fino dizajniranim komadima mesa i žuto-narančastog kupa riže. Štruce su punjenje tvrdo kuhanim jajetom i špinatom, odnosno mrkvom. Jako je ukusna, mekana i blaga, dok je nježna riža također lagana, ali mrvicu nedorečena. Kupus iz mini salad-bara je mekan, mastan i u kombinaciji s kuharevim dresingom izvrstan. Dok jedemo, gledamo fini i kulturni interijer i zanimljive ljude koji sjedaju pokraj nas s istim ciljem. Uglavnom su tu profesori i asistenti s obližnjih fakulteta, ali i pokoji student, barem nam se tako učinilo. Mir, tišina, apsolutno antipajzlovska atmosfera s finom klijentelom, tako da priznajemo da smo ovoga puta - malo pogriješili. Na zidovima tek sada primjećujemo nekakve minijaturne trodimenzionalne presjeke soba, na kojima se uredno smjestila pokoja teglica. Life of ants U jednom kutu je laminat malo promočio, pa djeluje ocufano, malo fali vješalica, a toalet je malen ali sasvim uredan. Zatvorena terasa je jamačno ljepša preko ljeta, kao i navečer. Umjesto zaključka Pitu i domaći jogurt (0,2 cl - 8 kuna!) čekamo nešto dulje, ali smo skroz siti pa ne žurimo. Pita od višanja (nije bilo od tikvica), je fina, meka, nježna ali prolazna. Zarazno prirodno kisela. Jogurt je gust, idealan za uz neku masniju pitu, ali definitivno preskup. Račun je poveći, i definitivno stavlja Pedro pite u viši rang gableca, jer se za jelo dana i gemišt mora odvojiti velikih 49 kuna. Svaka čast i na juhi (15 kn), i brojnim pitama (došli smo drugi dan zakon!), ali ipak preskupo za prosječni džep. Bordo crveni interijer, topli detalji po zidovima, ugodna atmosfera i jako, jako dobra klopa bez agresivnih šećera i pojačivača okusa, sjajan je ambijent za mirno i tiho gablanje dvadeset dekagrama domaće pite s jogurtom, kao i za one koji za fini ručak mogu izdvojiti malo više. Vidimo se opet! Ukupna ocjena 7/10:

Kad sam pobijedio na nagradnoj igri i osvojio putovanje u Vijetnam, Kambodžu i Tajland, mislio sam da sam godišnji odmor mudro rasporedio na sredinu ožujka. Ono, ovdje sve sivo, kilavo, a tamo, sunce, kipovi, komarice... I još dodam na kartu osvojenih država čak tri nove i popnem se na okruglih 60! E pa malko sam se prešo. Naime, zadnja firma mi je propala, a i ostala mi dužna par plaća, pa sam se našao u nesranom grožđu ići i trošiti rijetke dolare iz fonda za novi clio, ili ostati doma i luđački tražiti novi posao. Ali kad svi vrlo dobro znamo da putovati - moram... Vjerujte mi, dok zadnjih tjedana obilazim čudesne intervjue i mrvu po mrvu skupljam honorare i dugove po raznim stranama Hrvatske, više puta sam bio na dobrome putu da odustanem. Većina me ljudi standardno odgovarala, govorila, ma dobro si ti i proputovao, dosta je bilo, ostani tu, tu ti je mjesto, tamo ima malarija, a i Šalković je ionako sigurno već bio tamo... Jedne sam večeri usnio san. Anđelko mi je sjedio na jednom ramenu, Vragolansky na drugome i svaki je kao i obično drvio svoje. Beli je govorio o krizi i sigurnosti, toplini i budućnosti... Crveni je otpio gutljaj gemišta, podrignuo i rekao konjino, sjeti se Japana, Koreje i Kine. I istina, davne 2002. svi su me odgovarali i pričali o krizi, sigurnosti, budućnosti, a ja sam skupio sve što sam imao i nemao, otisnuo se, oduševio se, i kad sam se vratio dočekala me slava i novi poslovi. Čvrgnuo sam onog finog s ramena, dao petaka rogatom, i krenuo se pakirati. Hvala puno agenciji "Da, da, da, želim putovati" na ideji da naprave nagradnu igru u jkojoj najputničkija pjesma osvaja putovanje, prijateljima na savjetima i uputama, Go-Prou na posuđenoj kameri i starcima na genima i gotovo imbecilnoj tvrdoglavosti i neodustajanju - polazak je u četvrtak. Pa kako sam, ne svojom krivnjom, kratak s lovom, i ako imate viška novca, lakih laptopova ili objektivnih fotoaparata, a želite da vas se sponzorski spominje u par magazina i na najjačim portalima u, zasad, dvije države javite se na ribafish@gmail.com, al brzo! Garantiram testiranje pohanih škorpiona, cvrčaka na lešo, sotea od bogomoljki, labuda a la buda, pjenice od zjenice sjenice, rakija od kobra i dabra, i općenito svega blesavoga što vidim, kao i brdo hramova, ramova, amova i svega čega mi se srce zaželilo od zadnjeg putovanja. Javite što da ne propustim po Kambodži (tam sam najduže), a za magnetić zahtijevam tablu špeka domaćeg! Znam da sam lud, i da nije pametno, ali isto tako znam i da bi si iskopal oko da ne odem, a ti sine, još si premali za ovo, tamo nema crtića, no ako bude sve OK do kraja školske godine, ima da te u lipnju do Gardalanda nosim na krkače ako treba - danas završavamo Ja magarac i prelazimo na Zvižduk s Bukovca, sam da znaš ako ti baka ovo čita. Eto, to bi bilo to, dragi moji čitači, evo i pjesme koja je nastala u deset minuta i odvela me do prve nagrade. Nekad se stvarno isplati biti pozitivno blesav. I iskren. Što se i vidi... http://www.dadada.hr/EasyEdit/UserFiles/pjesme/Domagoj%20Jakopovi%C4%87%20Ribafish.pdf S crvom u guzi (su četri inćuna... allegro ma non troppo) Sjedim li za kompom deblja mi se guza, Od sapunica tužnih, oči pune suza. A crvić u meni ne planira stati, I stalno mi viče želim putovati! Da da da, želim putovati, Da da da, zemlje osvajati, Ne ne ne, ne prepuštaj tuzi Putnika u meni, crvića u guzi! Autobusom, vlakom, pješke, Meni staze nisu teške. Kad osjetim avanturu, Smirim onog u svom turu! Da da da, želim putovati, Da da da, zemlje osvajati, Ne ne ne, ne prepuštaj tuzi Putnika u meni, crvića u guzi! Islam Grčki il' Latinski, Bedem stonski ili kninski, Dobar je i otok Prvić, Kad putuje - sretan crvić! Da da da, želim putovati, Da da da, zemlje osvajati, Ne ne ne, ne prepuštaj tuzi Putnika u meni, crvića u guzi! Tekst pjesme napisao: Domagoj Jakopović Ribafish Pivili, crvoguzci svih zemalja, čitamo se, ljubi vas Riba!!!

The Beertija Adresa: Pavla Hatza 16 Vlasnik: Kristofer d.o.o. Lokacija: Stotinjak metara od hotela Sheraton kontra smjerom zelenog vala. Mjesta: 70 sjedećih, još barem 200 za stajanje Pušenje: Posebna prostorija za pušenje, dobro izolirana Parking: Par komada Blizina murije: Nismo ih vidjeli, ali kako je neopisivo teško izaći na zeleni val, preporučamo pješačenje Omjer muškaraca i žena: Skoro pa pola-pola, divnog li iznenađenja! Hrana/Grickalice: Pivski specijaliteti, gotovo dvadeset jela na meniju! Grickalice ne vidjesmo... Glazba/TV: Svaka prostorija ima plazmu s prijenosom koncerata Broj točenih piva: 3 Broj piva u boci: 140 na popisu, osamdesetak u stvarnosti Radno vrijeme: petak i subota 9-04; radni dan 9-24; nedjelja 12-24 Tko bi tu trebao dolaziti: Oni koji su išli u Lap i Jabuku Mileći kolonom u automobilu, nedavno sam krajičkom oka ulovio zanimljivu crno-bijelu tablu. Nevjerojatno dobar izbor lokacije, niti 200 metara od netom zatvorene belgijske pivnice Hopdevil (šmrc), i bez ikakve konkurencije istočno, a zapadno sve do Tomislava i Berubambija. Ali o njima nekom drugom prilikom. Kad uđete u dvorište, s lijeve strane skrenete u podrum, gdje se iza masivnih vrata skriva pivsko carstvo. Odmah s vrata oplahuje miris dinstanog luka, zaprške i svinjetine, što bih puno više cijenio da nisam devet minuta prije toga ustao od treće sarme. Dakle, pozitivno je što postoji kuhinja, a još pozitivnije što ima dvadesetak pivskih specijaliteta. Zidove krase slike rock bendova, pjevača, glumica, kao i zgodnih pivskih i nepivskih plakata. Opći je dojam da je zametak jako dobar, pravi rokerski, ali da treba još puno cinculiranja. Došlo mi je da im od kuće donesem onaj plakat Beer makes ugly people have sex since 1850. Sve je puno velikih frižidera brendiranih u logo Beertije, dva šanka, pravi labirint prostorija i općenito jako ugodno. Tri vrste visokih stolaca i sićušni stolići obilježavaju prostoriju uz manji šank, međuprostorija je tak-tak, ali je zato ona uz veliki šank najupečatljivija. Postoji i pušionica sa zelenim ambijentom prašume i nekakvim golemim sanducima za sjedenje. Konobar je vrlo pristojan i susretljiv, ali konobarica odbija slikanje, pa duboko potišteni primamo prekrasnu, dugu i preglednu pivsku listu u ruke. Pivkan Kao i u svakom domaćem pubu koji se bahati velikim brojem piva, osim samoborskog Scouta, velik je problem i nabaviti ona piva koja je distributer obećao nabaviti, tako da Beertija ima napisano 140, konobar tvrdi da ima 100, a ja potpisujem barem 80 piva u ponudi. Što je i dalje divan podatak, osim što ti treba malo duže da naručiš. Kako sam relativno velika picajzla kad vidim toliko piva na okupu, a prve tri na koje sam zaslinio - nažalost nema, odlučio sam se za sigurnu varijantu u vidu tamnog Velkopopovickog Kozela, dok je mlada dama preko započela večer klasičnim Pilsner Urquelom. Čaše su originalne, ali od tri deci, tako da se točilo dvaput, a podmetače nismo dobili. Jes da nisu pretjerano potrebni na masivnom tamnom drvenom stolu, ali eto, nek se unese u zapisnik. Kozel klasično sjajan, nevjerojatno koliko okusa, sočnosti i punoće u tek 3,8% alkohola. Voćna aroma s orašastim završetkom, divan lagani crnjak. Ovogodišnja berba, odnosno punjenje Pilsner Urquella je vrhunsko, svježe, herbalno, idealno gorče, s milijardom neposlušnih mjehurića. Nepogrešivo... Drugi izbor je pao na jedno, o bože, samo tri točena piva (tamni i svijetli Budweiser i svijetli Erdinger), pa sam se usudio učiniti blasfemiju i naručio rezani Budweiser, a za damu naručio nježni St. Peter's Honey Porter. Češko zlato mi stiže u krigli Pana (grrr), sasvim solidno, pitko, zove na još, potpuno isplativo za cijenu od 15 kuna. Sveti Medeni Petar je malo razočarao oboje, predugo ostaje na nepcu, i ima prejaku aromu napalmom spaljene techno košnice. Preživahan za pivo, nešto između medice i piva. Mrtva karamela... Tomislav, recimo, stoji 14 kuna, St. Peter je 29, ima i skupljih trapista do pedesetak kuna, a potez dana je svakako Le Trappe u butelji od 0,75 cl za svega 45 kuna. Za zaljubljene! Umjesto putne The Beertija je naprosto sjajno mjesto za izlazak urbane ekipe od 18 50 godina, koja voli slušati rock i uživati u velikom izboru piva. U razgovoru s konobarom smo saznali da rade tek mjesec i pol dana i da se u hodu rješavaju dječjih bolesti, i da su im sve jače svirke petkom i subotom, kad se jedna prostorija pretvara u stejdž! Ogromna zamjerka na svega tri točena piva, mala na mrvicu preglasnoj mjuzi, nada da će uskoro vitrine biti još punije kojekakvih pivskih čudesa, i sljedeći put dolazimo i gladni, a ne samo žedni. Palac gore za Beertiju! Maximilian Adresa: Radnička cesta 37 Lokacija: Radnička cesta, ispred Adria Medije Mjesta: Stotinjak Pušenje: Na katu Parking: Preko puta u Green Goldu ili Mercatoru Blizina murije: Ni blizu Omjer muškaraca i žena: Muževi kolo vode Hrana/Grickalice: Svježi fini pereci, dvadesetak bavarskih specijaliteta Glazba/TV: Švapska radio stanica, plazme s aktualnim sportovima Broj točenih piva: 4 Broj piva u boci: 9 Radno vrijeme: 08-04 vikendom Tko bi tu trebao dolaziti: Ljubitelji germanskih specijaliteta i bavarskog piva, nije za pankere, prije za gurmane koji vole uživati u okusima Na ukletome mjestu na radničkoj cesti među novoniklim zgradama punih inih firmi, paviljon se nakon preuređenja prostora ovih dana pokazuje u novom izdanju - kao bavarski restoran i pivnica jedne od najvećih ondašnjih pivovara Paulaner. Od tramvajske stanice na putu prema Žitnjaku udaljen tek minutu hoda, a od samog centra grada tramvajem nekih dvadesetak. Odmah da otklonimo svaku sumnju da ćete se u Maximillianu zalijevati pjenom i skakati goli po šanku, riječ je o ugodnom restoranu tek nježno ukrašenom u bavarskom štihu, i jednoj jako kulturnoj pivnici, tako da za razvrat i divljanje tu nikako nema mjesta. Dakle, prvo bavarski, onda pivski doživljaj, sve to uz prijenose sportova i radijske stanice na njemačkom jeziku! Zagrijavanje počinje šnapsom u vidu rogačice, pa pereci po originalnoj recepturi, tamniji i premazani jajetom da blješte, te zaslanjeni krupnom solju. Friški, topli, nestaju uz prvo točeno u nizu, Original Munchener hell, planinskopotočno bistar i nježan lager. Pola litre 17 kuna, idealno za upoznavanje. Za stol dolazi plata kobasica, debelih bijelih kuhanih, te srednjih i malih pečenih, a od priloga su tu vrhunski senf, slatki kupus s medom, kao i kiseli sa bogatom glazurom, prodinstan i taman dovoljno tvrd. Krumpirići klasični, ali nemaju šanse kraj ostatka ponude. Pijucka se pšenislav, Hefe Weisbier naturstub, možda i najjači adut Maximiliana, jer je pravim pivopijama dobro poznato da se u Zlatnom Medi ne radi pšenično, a u Medvedgradu je mrvicu prekiselo. Kako smatram da je točeni Erdinger malkice preparfemiziran, eto vam razloga da već danas posjetite Radničku. Male bijele kobasice (Nrnberger wurst), inače najjače, zalijevamo laganim kvalitetnim Dunkelom (4,9%), s finom aromom dima, gorkastim i istim od prvog do zadnjeg gutljaja. Četvrtu točenu, Dunkel weiss ostavljam za drugu priliku jer imam obaveza nakon testiranja, pa razmišljam i o preskakanju deserta. Ali kad čujem da se radi o Keiser Schmarnu, odnosno zmuzganim palačinkama naručujem za kraj bakrenog ubojicu, Paulaner Salvator. Plemeniti pivkan jačine glomaznih 7,9% sjajno je baždaren, pa se alkohol osjeti dosta kasno. Šmarn dolazi s grožđicama (cvebama), komadićima badema i domaćim pekmezom. O djetinjstvo moje... Peta točeno pivo, Oktoberfest, moći će se piti od rujna, kad i počinje ovaj najveći pivski sajam, tako da danas gosti mogu uživati sve skupa u devet različitih piva iz obitelji Paulaner koje stižu drito iz Munchena. Konobari su u lederhoznama, konobarice u dindrlicama (nema pipanja), nasmiješeni i uslužni, kuhari su bili na edukaciji u Njemačkoj. Prostor je prozračan i s beskrajno puno svjetla, parket drven, taman, masivan, plazmi dovoljno za promatranje iz svakog kuta. Platu, desert i pet malih pivkana, platili smo 70 kuna po glavi, a osjećaj je stvarno bio dobar. Maximilian je restoran, ne pivnica, i ako to tako prihvatite - imate pred sobom sjajno poslijepodne ili večer. Naime, stvarno je bio red da se i kod nas otvori njemački restoran, a ne da stalno po tekmama po Švabijama jedemo dosadne kebabe. U lokal stane stotinjak ljudi, u tri zasebne prostorije. Proporučam odlazak na lagani petorundni pivski voz uz totalno drugačije, nježne i travama začinjene kobase, ili neko drugo bavarsko jelo. Ili pak samo na desert - previše je brate i jedno i drugo! Dakle, prva tekma Bayerna gleda se u Maximilianu, skoll!

Beereport by Ribafish Pivnica Zlatni Medo Adresa: Savska cesta 56 Vlasnik: GIP Studio d.o.o. Pivski kuhar: Miroslav Bajs (kak se ovo obrće na imageshacku, grrr) Lokacija: 20 minuta tramvajem udaljena od centra grada, na križanju s Vukovarskom i pogledom na Zagrepčanku Mjesta: 400 ljudi, velika sala, dvije odvojene bukse, poluterasa i terasa preko ljeta Pušenje: Dozvoljeno vani Parking: Veliko, prostrano, besplatno. Još da imaju dreger na izlazu... Blizina murije: Niti 100 metara od sjedišta MUP-a, dakle, ipak doći tramvajem Omjer muškaraca i žena: 60:40%, zamijetili smo čak i jednu ekskurziju! Hrana/Grickalice: Grickalice navodno stižu u slučaju prijenosa utakmica, a od klope cijeli dijapazon teške mužjačke hrane Glazba/TV: Dvije plazme i veliko platno, a u daljini vrlo tiho teče muzika s internet jukeboxa, nježni RnB Broj točenih piva: Dvije, odnosno tri - svijetlo, tamno i rezano Broj piva u boci: Panov radler Radno vrijeme: 10-24, nedjeljom od 12-24 Tko bi tu trebao dolaziti: Publika šireg spektra, veseljaci i ljudi skloniji gomili i kvantiteti, iako se ni u kom slučaju u jednoj od tek dvije prave zagrebačke pivnice ne smije zaobići kvaliteta domaćeg piva. Od obiteljskih objeda, preko vođenja stranaca koji su vam došli u goste, do proslave rođendana... Opći dojam Kultno mjesto na križanju Savske i Vukovarske, od davne je 1994. godine meka brojnih pivopija Zagreba i okolice. Uz brojne putnike namjernike, postojalo je tu i Društvo koje je okupljalo vjerne goste koji su imali kućne krigle, pa i specijalna spremišta za njih. No, gazde su se promijenile početkom stoljeća, pivnica prešla u druge i treće ruke, a od ove godine je tako na redu četvrta garnitura koja pokušava podići neznatno izblijedjelu fasadu i ugled koji je ovaj lokal uživao na prijelazu stoljeća. Siđite na stanici poslije Cibone prema jugu i vratite se stotinjak metara. Uđete li sa Savske ceste, s desne strane će vas zaplahnuti miris ječma i hmelja, kao i pogled na velike tankove čiju utrobu nastanjuje svježe domaće pivo. Zlatnog medu od četvrtka do subote puni živa glazba koja svira sve na što trza trenutna klijentela, od tamburice do jačeg rocka. Trenutno, utorak oko 13 sati, svira nenametljiva RNB glazba iz jukeboxa s interneta. Sjedimo u foajeu u kutu ogromne dvorane (postoje još dvije manje, prostor uz terasu i dvorišna terasa u tople dane) s masivnim, češki tvrdim stolovima i stolicama te tamnim kvalitetnim parketom idealan ambijent za svakoga tko je ružio po Pragu. Iako se ne preporuča dolazak automobilom, jer je teško stati nakon prvog piva, parking je besplatan i čuvan, a u samu pivnicu odjednom stane maksimalno 400 ljudi. Krajem ljeta sam posjetio terasu Zlatnog mede i bio razočaran sporoćom i drčnošću konobara i samo jednim pivom u ponudi. No, ovoga puta je sve teklo po planu, ugodan nezamjetan konobar donosio je piva po narudžbi i kulturno izrecitirao sve što ima toga dana. Grickalice nismo dobili jer ih nema (osim uz prijenose nogometa, kažu nam), ali je zato hrana bitno bolja no prije. Preporučam buncek i zelje (cca 50 kn) od glavnih, te kao predjelo masni san svakog heteroseksualca - čvarkušu (5 kuna), iako imaju i hrpu mesinja, kiflice, pivski hot dog... Pivkan Kucamo se svijetlim pivom, imenom Zlatno pivo, u ponudi su još i rezano (Trenk) i crno (Ban), sva po 13 kuna, normalno, pola litre. Zlatku nedostaje mirisa, mutan je i prokleto svjež, pjena je postojana i gusta. Mrvicu je pregorak (sumnjamo i na hladno hmeljenje), kolegi čak i kiselkast. Fin dug aftertaste i divna spoznaja da si popio netom izvađeno prirodno pivo. Sjedimo i gledamo rimske eksponate, stare plakate i kamene fasade s fenjerčićima. Zgodno, ali nedorečeno, navodno će se uskoro potpuno adaptirati... Rezano pivo dolazi u zlokobnoj boji mahagonija, lakše klizi od svijetlog i nema onaj početni atak. Pitko, fino puni praznine sa strane jezika, nije pregorko i zaslužuje ocjenu više od prethodnika. Odlazim u WC koji se nije promijenio desetljećima, dugi srebrni pisoar i velika ogledala, klasika, skroz uredno, a novosti su stol za stolni nogomet na početku studentske izbe, fliper i pikado, tako da se ovdje praktički nemoguće zadržati manje od dva sata. Umjesto putne Treće i zadnje pivo u ponudi je crno, jakog mirisa kave i fine arome na jeziku. Nažalost, nema sofisticiranost i sočnost rezane joj prethodnice, tako da i njoj dajemo četvorku. Ubismo se hranom te naručismo još jednu rezanu za desert, kad nas je iznenadila drugačija boja od prethodnice, pa smo predložili vlasnicima da naprave normativ boja za svoja piva! Kad se uzme u obzir da je Zlatni medo rijedak primjer pivovare/pivnice u Hrvata, s prekrasnom PR-icom, a odnedavno i turistički restoran pa se sreće klijentela sa svih strana svijeta (bilo je puno, ali sasvim ugodno, uglavnom miješana ekipa 35+), da ima teško lovljiv ali ikakav wi-fi signal, da su čvarkuše meke i tople kao srce netom zaređene časne sestre obavezno probajte njihove pivice. Kako ja volim to nepasterizirano, ufff... Pivili vi meni, u sljedećem nastavku - originalni Medvedgrad i pokušaj davanja krucijalnog odgovora koja je najjača zagrebačka pivnica...

Beereport by Ribafish Pivnica Medvedgrad Adresa: Adžijina 16 Vlasnik: Obitelj Nauković Lokacija: Nigdje. Dobro, iza stadiona NK Zagreb, na Trešnjevci, ispred slatkog parkića i s velikom terasom idealnom za dokono ljetno čilanje Mjesta: 130 unutra, vani za još 200 Pušenje: Vani Parking: Besplatan, tridesetak mjesta Blizina murije: Nismo ih vidjeli, ali kako se ipak nekako trebate i odvesti po rasturenoj džombastoj cestici bolje je doći pješke, desetak minuta od tramvaja Omjer muškaraca i žena: Više muškaraca, ali petkom oko 17 i nije neki rush hour Hrana/Grickalice: Pivske plate, čvarkuše, kiflice Glazba/TV: Svaku večer one man bend od 20.00, petkom i tamburaši; TV nije primjećen Broj točenih piva: 5 (jedno rezano) Broj piva u boci: Samo njihovi brendovi u boci od litre "beer to go" Radno vrijeme: 10-24 Tko bi tu trebao dolaziti: Pivski znalci Prošlo je jako puno godina otkako je stara garnitura legendarne pivnice zbog problema s lokacijom napustila taj drevni prostor na uglu Savske i Vukovarske. No, uskoro su iskrsnule tri manje franšize, jedna u Tkalčićevoj, druga u Ilici poslije Frankopanske i treća u Adžijinoj ulici. Kako je Mali Medo u Tkalči mrvicu uzan, a u lokalu u Ilici nikad dočekati konobara (ni pivice mi nisu iste kao u Adžijinoj - da, spreman sam za raspravu), izbor je pao na mirnu i skrovitu kućicu negdje u dubini Trešnjevke. Ulazi se preko prekrasne terase obgrljene visokim drvećem i savršenim hladom u ljetne dane, dok unutrašnjošću dominiraju debeli, kao ukopani tamni stolovi i masivne stolice, odnosno klupe. Stara konobarska garda dominira interijerom, ugodni brko odavno lišen emocija nečujno i bešumno donosi i odnosi sve naručeno, ali pivnicom vlada jeziva tišina. Živost počinje iza 20 sati, svaku večer svira i pjeva drugi kantautor, dok je petak rezerviran za tamburaše i stvoren za gungulu. Nismo ni naručili, a na stolu su se pojavile čvarkuše i kiflice sa sirom (4 kn), vrhunski, iako mrvicu masnije i tvrđe od onih u Zlatnom Medi na Savskoj. Dok virimo kako nam se toči pivica, promatramo dosta dosadne zidove sa starim fotkama Zagreba i prekrasne raritetne pivske čaše, koje su protiv kradljivaca inteligentno, ali vizualno potpuno krivo podignute na visinu od tri metra. Lokal je nježno i pitko uređen za blagdane, toalet pristojan i mudro udaljen u podrum. Meni je za svaku pohvalu, čitak, uredan i tvrd... ah, konačno, eto Brke! Pivkan Svijetlo pivo Zlatni medvjed mi se smješka mutno žutom tekućinom i postojanom pjenom. Osvježavajuće mlado pivo, mirisom i aromom podsjeća na voćnjak, osjeti se atak kiselkastog voća koje kao da je netko pomno čuvao u frizeru. Dugo čekanje na gorčinu, a onda fantastičan aftertejst, okusi se šire od grla dole prema prsima, i dođe ti da vrištiš od sreće. The pivo, po meni - broj jedan u Hrvata. Nakon svijetlog dolazi pšenično - Dva klasa. Purpurna boja, kiselina na kraju nepca, nagli napad arome nakon kojeg slijedi praznina. Parfimirano, više vuče na vino nego na pivo, ne ostavlja upečatljiviji dojam nego ponajviše kiselinu. Rezano pivo (70:30% u korist svijetlog) Mrki medvjed sadrži manje CO2 od prethodnika, plemenite je boje mahagonija, klizi najbolje dosad s ugodnom gorčinom na prednjem dijelu nepca. E ove bih se s guštom napio, da me baš briga što će biti sutra... Grička Vještica je iste, mahagonij boje poput Mrkog Medvjeda, ali je sa 7,5% puno jača od svih zajedno (4-5%). Nakon prijašnjih, lakših i nježnijih, iako konkretnih pivkana, malo je preveć naglašen alkohol, ali dama za stolom nasuprot meni je potpuno oduševljena i skida majicu dugih rukava. Dakle - bingo, ali nikako ne miješati s drugima jer je preosobna. Piva, ne dama... Za kraj pijuckamo Crnu kraljicu, jače zahmeljeno pivo tanane crne boje (što ćete, navikli smo na gustiš Velebit i Tomislava). Blago, malo vodenasto u početku, ali gorčina ostaje punu minutu. Najljepši miris, korektan kraj pravo darkersko! Umjesto putne Bilo bi divno organizirati paralelni blind tasting piva u ponudi Medvedgrada i Zlatnog Mede, kako bismo dobili komačnog pobjednika Zagreba, ali o tome nekom drugom prilikom. Ovako, Medvedgrad u Adžijinoj pobjeđuje pivima i terasom, Zlatni Medo klopom i atmosferom. Na kraju, najveći problem Medvedgrada danas je skupoća. Pola litre piva je 14, Gričke 16 kuna, a prosječan, iznimno ukusan obrok oko 60 kuna. Nije dobro... Originalna seksualna staklena boca od litre s keramičkim čepom košta 25 kuna (kaucija), a punjenje je nedavno skočilo s 15 na 18 kuna, idealno za kućnu upotrebu, a tu je i six-pack Gričke od 0,5 l, bez kaucije za 60 kuna. No, pivo je i dalje fantastično (osim Dva klasa, moram razgovarati s vlasnicima), i puno pristupačnije od točenog O'Hara's stouta, koji je u dosadašnjim recenziranjima bio podigao okusnu ljestvicu na sam vrh. A kako se o ukusima raspravlja jedino uz finog pivkana, i kako je Medvedgrad apsolutno savršeno mjesto za to, pogotovo u vrijeme zimskog happy houra (17-19.00, veliko pivo po 9 kuna) slobodni ste pozvati na koje točeno, ajd pivili! I za kraj, nikako ne propustite pečene pole krumpira s nevjerojatno hrskavom koricom - grickalica mjeseca!

Dva sata vožnje od Zagreba nalazi se selo Sičice. Stidim se što donedavno ne čuh za njega, ali do sada se još nisam vozao gusto naseljenim područjem negdje na pola puta između Nove Gradiške i Davora, pa sam jedva čekao da konačno ugledam i tu tablu, a uskoro i kuću OPG Bošnjak na broju 94. Parkiramo pred bačvom na kojoj piše Pivo 10 kn i ulazimo unutra, misija glasi probati jedno od najboljih piva u Hrvatskoj! Na Bošnjak pivo koje je vlasnik/kuhar Mario Bošnjak prozvao po sebi prvi sam puta naletio na manifestaciji Pivkan u češkoj Besedi na uglu Zvonimirove i Šubićeve, kad me među desecima točionika zaustavila nevjerojatno jaka, a opet dobro balansirana gorčina. Kad mi je vidio zbunjenu facu, tip, negdje moja generacija, samo se nasmiješio i rekao hladno hmeljenje, malo sam se zaigrao. Kako inače volim kad se ljudi pozitivno zaigraju svojim pivom, uskoro smo izmijenili kontakte, pa sreli u Gradiški na danima sladare, a onda sam uspješno propustio posjet Društva Prijatelja Piva samoj pivovari prošle godine. Grrr... No, kako je ovaj uskršnji ponedjeljak proglašen danom otvorenih vrata, a paralelno u vatrogasnom domu bio i festival trganaca, tako smo po prvi puta ugledali i Sičice, koje su ime dobile po mjestu gdje je bila posječena šuma. Kuća uredna, pristojna, topla, pogledali smo prvo punionicu, a onda zasjeli za masivne stolove uz kamin i tradicionalnu domaću šljivu. Nastavili smo uz još tradicionalniju rakijicu Komadaru, od kukuruza, o kojoj nismo čuli baš najbolje, ali je svejedno ne odbismo. Čak smo čuli i priču da se od kile kukuruza može dobiti litra Komadare (uglavnom tek sedam deci, jačine cca 18%), kao i da je se nije dobro jače napit jer ujutro zakrmeljiš od nje, a onda je uslijedila prva degustacija. Uz plodove tora u vidu standardne šunke i jaja, iznenadio nas je i kuhani kulen, a tada je trebalo degustirati Bošnjak svijetlo pivo. Jesss... Lager, 4%, napravljen u veljači 2013., dakle, klasičan Marzen, kako ga je opisao Mario. Mutno, žuto prema narandžastoj. Pjena kao da ju je najbolja majka na svijetu najuzornijem odlikašu pjenjačom satima tukla, dođe ti da se igraš njome. Okus gorkast, malo CO2, lagano i pitko, a tri sekunde nakon gutljaja slijedi grananje divnog hmeljnog nečega u sve pore gornjeg dijela prsiju. Kao kad dijete crta korijenje drveća Mario, sjedi 5, htio sam izaći na cestu i zaprositi prvu snašu, ali je trebalo probati i tamno. Kolega iz Međimurja, jedan od najjačih kolekcionara pivskih čaša na Balkanu (630 komada), podijelio je na njoj moje oduševljenje svijetlim pivom, dok je meni mrvicu bila preozbiljna. Sori, infantilac i divljak traži i takav okus, mrvicu presuho i s malo premalo šećera dakle, idealna za Nikicu Beerlovera, koji i danas priča o njoj. Radimo pauzu i idemo do sela Davor nekih desetak kilometara na jugoistok, radimo turneju četiri (jedine) birtije, slikamo se uz nabujalu Savu i rodnu kuću Ivice Olića, ono, kad smo već u blizini... U povratku prisustvujemo prvom festivalu trganaca, tijesta koje se trga prstima, a onda poslužuje sa slaninom i vrhnjem, sve to u organizaciji Udruge Mladih Sičice. Vrhunsko satiranje pobjedničkim trgancima, obećanje da se vidimo i dogodine i odlazak na putnu kod Bošnjaka. A tamo gužva, došlo valjda pola općine, svi znaju gdje je najbolje pivo u okolici. Najteže mi je kad odemo na sajam u Brod koji traje tri dana, a mi prodamo sve što smo skuhali već u petak... kaže Mario, a mi ne odbijamo ni svijetlo ni tamno, pijemo i najnovije iz radionice Bošnjak Bazger, radler od bazge. I kao i obično i to je sjajno. Taman smo mislili krenuti, kad je pred nama stvorila boca koju je Mariju poslao prijatelj iz Mostara. Da priča bude nevjerojatna, riječ je o Pale aleu koji paralelno rade dva brata, jedan u Mostaru, drugi u Philadelphiji, s istim sastojcima i uz stalnu komunikaciju Skypeom. Što reći, nego divan gorki desert za kraj. Ako je Bošnjak svijetlo za peticu, tamno za minus pet, Oldbridz je opet za pet, gorak, jak, pun priča... Sretni što smo upoznali dvadeset divnih ljudi, uzimamo piva za doma i dugo opraštamo. Dakle, prvom prilikom navratite do Sičica, ali se prije toga najavite divnoj Mariovoj supruzi ili njemu osobno, a do tada bacite oko na njihov Fejs. Ponovilo se! PS. Puno hvala novinarima iz Gradiške čije sam fotke maznuo PS2. Trebala bi rima bit na "Sičica", al onda ne bi bilo rime, fala

My Antonia, ljubavi moja jedina - BeerReport no.5 Hole in one pub Adresa: Vlaška 42 Lokacija: Vlaška/Draškovićeva, pet minuta od Trga Mjesta:Pedesetak u pubu + trideset u restoranu Pušenje: Na ulazu Parking: Gore na Langiću Blizina murije: Ne vidjesmo Omjer muškaraca i žena: Gotovo pa polovično, fino potkožena klijentela pretežno srednjih godina Hrana/Grickalice: Jako ukusne tanane pogačice, klope kao u priči, preporučamo kobase! Glazba/TV: Ima svega, pretežno klasični rock Broj točenih piva: 5 (rekli su da će uskoro nabaviti fischer), prosječno 17 kn Broj piva u boci: 10 Radno vrijeme: petak i subota 9-04; radni dan 08-24 Tko bi tu trebao dolaziti: Biznismeni, japiji, hedonisti dubljeg džepa Na uglu stare Vlaške i Draškovićeve kočoperi se po krušnoj peći od davnina znana pizzerija Šestine, a do nje i mlađi buraz - Hole in one pub. U vrhunski urednoj i uređenoj unutrašnjosti jedan se pivopija zapita je li uopće došao na pravo mjesto, jer je sve nekako malo prefino, od vinskih butelja po zidovima, preko starinskog šanka do savršeno čistog i elegantnog interijera. Dvije činjenice me uskoro prizemljuju, prva da je Hole u biti uglavnom vinski pub, i druga da su cijene mrvicu više od onih na koje sam navikao. Ali, ono što me privuklo na dolazak je definitivno novost u ovome gradu, državi i rijeci pivsko testiranje. Kako mi u Društvu prijatelja piva to radimo svaki četvrtak, ali među nama, interno, ovakvo javno doživljavanje me skroz razveselilo, pa sam naoružan sa stotinu kuna krenuo testirati pet zanimljivih butelja, nadajući se da će se uz cugicu degustirati i koja najavljivana kobasa od braće Čućković, sad već legendarnih mesara iz Viškova koje hvali svatko tko iole išta zna u kuhanju. Iako je event najavljen u 19.30, počeo je u 20.15 u prepunom pubu, no kako smo vrijeme popunili savršenom točenom OHarom (15 kn mala, 30 velika), a i uzbuđenje i društvo su bili na visini uskoro su se na stolu pojavili (preslani Ogi) komadići tople tanke hrskave pogače. A onda i prva dama, Amarcord Ama Bionda (0,75 l, 6,0% vol, 100 kn). Seksi bočica, narančasta boja, dizajnerska etiketa, cvjetno-voćni miris breskve. Na kraju se osjeti kvasac, a mrvicu i kisi, doduše samo prvi gutljaj. Pred kraj čaše se pretvori u mednu slatkoću. Ljudi koji uvoze ta piva, i koji su ih u biti i prezentirali, šapnuli su nam da je u pitanju sicilijanski med od naranče, a i cijeli štih je nekakao lagan, proljetni, cvjetni, uz na samom kraju mrvicu prejako naglašenu gorčinu, neprimjerenu ovom ženskastom pivu. Poput tegle senfa na sunčanoj livadi. 7/10 Bijeli Chimay triple (0,75 l, 8% vol, 115 kn), je već milijun puta opisan, ali uvijek zanimljiv kao intervju s Ćirom. Ne odbija se. Nakon Bionde je Belgijanac mrvicu preagresivan, jak, alkohol naglo udara na nepce, ali s vremenom kad se slegne, osjeti se dubina i kvaliteta. Klasik. 8,5/10 Amarcord Bruna (0,75 l, 7,5% vol, 105 kn), me oduševila slatkom bočicom iz koje je morala poteći divna tekućina - u tome bih držao najslađi maslinjak centra Istre (Biba, kako je rodila ovogodišnja Šibiba), ali nažalost, istina je kruta... Tek zanimljivo, ali potpuno nedorećeno pivcekoje prolazi kroz grlo bez sadržaja i zadrži se tek na gornjem dijelu nepca. Voćna aromica, divna tamna boja, fino za barenje bogate nasljednice na krovu njezine vile s pogledom na nešto. 5,5/10 I kad sam već pomislio da ću otići doma nezadovoljan, Bruno je donio američko-talijanski biser, BdB My Antonia (0,75 l, 7,5% vol, 150 kn), tamnu buteljku s crno-žutom etiketom - malo me stid što to primjećujem, ali još jedna vrhunska dizajnerska kreacija. Gledam bocu iz koje se toči, boca gleda mene, a s metra udaljenosti osmijeh mi širi snažan miris vrhunskog hmelja. Osjetilo bi ga se iz druge sobe! Profesionalac do mene prepoznaje Cascade, ja se prepuštam šnjofanju i onda gutanju. Bokte, ovo je divno. Ovo je za finale Lige prvaka, i to kad moji pobjeđuju, odmah sam se sjetio lokanja Westvleterena XII kad smo nedavno rasturali Francuze... Gorčina, pozitivna, prirodna, najzelenija livada fakin irske, seks u gomili svježeg sijena, ovo bi moglo preživit put jedrenjakom do Fidžija, zbog ovog je izbila pobuna na Bountyju... Prelijepost, dakle, ozbiljno jaka i vrhunski dotjerana pivica, nije za žene i maloljetnike, samo za znalce... 9,5/10 Što je najbolje, konačno je uletio tanjur s tim prokletim Čučkovićima koji su legli kao budali set šamara, jer su tako dobre da sam skoro i žlundri posvetio pjesmu. Vrhunski! Nažalost, nije ih bilo puno, pa ću uskoro morat skočit do Viškova na par Lovranskih bijelih bambusa u DVD, i koji njihov vijenac od plodova tora. Svaka čast! Šećer na kraju - slijedi Chimay blue grand reserve (0,75 l, 9% vol, 120 kn), još jedna buteljica za posebne prilike, koja nevjerojatno dobro paše nakon zahmeljene IPA-e, inače mi je mrvicu prejak. Šteta što nije bilo lješnjakoidnog crvenog dijela terceta, ali i ovo je mašala. 9/10. Liježem zadovoljan što se nešto događa, zamišljam da imam svoj pub u kojem bih dotjerao neke sitnice, kao: -više krekera i grickalica na stolu -bokal vode za ispiranje čaša, ili novi set čaša nakon svakog piva -čačkalice i salvete uz kobase (iako je bilo skroz fino cuclati prste prije spanja) -smanjiti pauze među pivima na 15 minuta -točiti više od deci, deci i pol piva - za pravo testiranje po RateBeeru je potrebno minimalno šest gutljaja -naći posao ili sponzora koji će mi omogućiti da jednom tjedno mogu priuštiti Antoniju i Rezervistu, jer su brate skupa, a tako dobra... Eto, sve čestitke organizatoricama Adeli i Luciji iz Pleasure Seekers Croatia, domaćinima u Hole in one pubu (sjajan logo sa hedonističkim odojkom), kao i vrlo elokventnim, upoznatim i kulturnim distributerima buteljki iz MAS Plenum d.o.o. Sjajna pivska večer, elegantno i fino mjesto, nažalost preskupo za moj džep (u ponudi je još i pjenušavi Deus za 270 kn), ali sam sam si kriv kad se bogato udam, stalno ću tu visit. Uživajte uvijek u dobrim pivima i finoj klopici, i obavezno pratite Ribafish.com, ljubi vas deda!

Intervju s Backom, zagrebačkim kraljem maketa Najveća kompjuterizirana maketa željeznica u Hrvatskoj nalazi se u strogom centru grada! Apsolutno ništa ne odaje da se u prizemlju dvorišne zgrade u Gundulićevoj ulici broj 4, krije golema zmijurina tračnica, žica, dasaka, kompozicija i maketa željeznica. Tek skromno isprintan komad papira na vratima, nakon duže potrage, ukazuje nam da smo na pravom mjestu, Meki, Medini i Međugorju svakog hobista koji se jednom u životu zakačio za vlakiće. Jer te to više ne pušta, objasnio nam je u razgovoru vlasnik i idejni začetnik vjerojatno najveće, i definitivno prve kompjuterizirane makete u Hrvatskoj ovakve veličine, Antun Urbić Backo. U ugodnom razgovoru uz mali milijun vlakića svih boja, vrsta i fela, budi se dijete u meni i neka luđačka želja da se tu zabijem i ne mičem danima Gospodine Backo, upoznajte nas s nekim osnovama ove Boe-Konstruktor, moramo priznati da je stvarno impresivna! Pa sama maketa nažalost još nije dovršena. Iskreno ne znam koliko smo metara drveta ispilili za poglogu, ali trenutno je u pogonu oko 650 metara tračnica i barem deset kilometara žica. Nadam se da će kad sve bude gotovo biti okuglih kilometar tračnica. Otkuda ljubav za ovakav hobi Sjećate li se točno trenutka kada je puštena prva para Mislim da je to bilo 1958., kada sam imao pet godina. Otac je donio prvu maketu željeznica s dvije skretnice koju je sastavio sam i nikada mi nije dao da se igram. Smio sam samo gledati, i bilo mi je grozno, ali danas ga shvaćam. Vi naravno dopuštate svojim sinovima danas da slažu... ...apsolutno ne. Neka gledaju. Nema diranja i točka! Taj tatin vlakić je išao u jedan jedini mali krug, ali je ljubav ostala zauvijek. Maketiranje se pretvorilo u hobi 1965. kad smo išli u Klagenfurt na servis našeg Rovera, pa kad su mi roditelji vidjeli nosić zalijepljen na izlog trgovine u kojoj je bilo maketa kupili su mi je na dar. Sa sedamnaest sam opet u Klagenfurtu kupio svoju prvu maketu od vlastite ušteđevine (dobro, sitniš koji bi pospremio kad sam se vraćao iz dućana u koji su me poslali starci), a kasnije kad sam se oženio i napravio kuću, najveću sobu s najljepšim pogledom namijenio sam željeznici. Sva sreća da imam predivnu suprugu koja je uvijek bila uz mene i pustila me da se igram. Iako su se oba moja sina morala stisnuti u nešto manjoj sobi, danas su sjajni momci... Kako ste se iz tog manjeg prostora na vašem tavanu ipak odlučili preseliti u ovaj današnji Pa, nije bilo lako, ali toliko sam nadograđivao maketu, a bogami i sebe u širinu, tako da je postajalo sve tjesnije u toj sobi. Paralelno sam dobio ovaj prostor od 75 metara kvadratnih i odlučio da krenem ispočetka, ali da sad bude dovoljno mjesta i za mene, ali i za sve znatiželjnike koje zanima ovakva vrsta trošenja slobodnog vremena. Osim toga, moja stara maketa 480 x 210 cm (koja je rastavljena poslužila kao temelj ovoj novoj pruga, kuća, kolodvor, vozni park), bila je analogna, a na tri trafostanice s tri strujna kruga moglo je voziti samo pet željeznica. S digitalnim mogućnostima taj broj je umnogostručen, pa bi osam sati dnevno paralelno istovremeno moglo voziti 10-16 kompozicija. Kad bude gotova, nadamo se dogodine, trebala bi zauzimati 55 kvadrata, ići tri metra u visinu i imati 260 skretnica. Ovo se ne može napraviti sam Naravno, više je ljudi u igri. Marin Brekoc, Domagoj Terzić i ja smo tu od 9-17 svakoga dana, elektroniku nam, kad stigne, sređuje Željko Matočec. Sve ljude koji su uključeni, kao i sve informacije o projektu možete potražiti na našoj stranici www.backo.hr. Osim toga sam već šest godina u Klubu željezničkih modelara Zagreb (sastanci su svaki utorak od 19 sati u Ilici 35 b, potražite nas na webu ), kao i u klubu zagrebačkih Merklinaša (svaki zadnji utorak u mjesecu). Merklinaši su ime dobili po vrsti vlakića, nešto kao Kalodont i Radenska, jednostavno se vremenom upije naziv. Tamo popričam s istomišljenicima, saznam što ima novo u svijetu, a dogovorimo se i za posjete tvornicama i shopping u Njemačkoj. Maketarenje željeznica je prekrasan, dugotrajan i skup hobi i traje dugo, godinama, pa i cijeli život. Teško se skinuti s njega, iako je cijena nove lokomotive 350 eura (naravno da svaka ima svoje ime, tako je recimo ova iz Nizozemske Marco Van Basten), a putničkog vagona 40... Postoji burza u Grazu i Klagenfurtu, kao i ebay kupnja, ali ja ipak preferiram originale. Nekako je ljepše to sam vaditi iz celofana. Uglavnom, ako nemate puno novca, puno prostora i suprugu s nevjerojatno puno razumijevanja maketarenje baš i nije hobi za vas. I zato puno hvala mojoj najdražoj na strpljenju, a sada, ako me razumijete, moramo nastaviti sa slaganjem!

Mile voli nisko moja prva i zadnja o izborima U vruću ljetnu noć sedmoga kolovoza 1970. svijet je u rađaonici Petrove bolnice ugledala moja smežurana njuška. Kasnije sam saznao da je te večeri Toma Bebić prvi put otpjevao Neveru, i da ću po svemu sudeći kosti ostaviti negdje na moru, no bitno je da je sljedećeg dana, na putu od rodilišta do mog sivozelenog kvarta krenulo moje djetinjstvo, kojeg sam provodio uglavnom po parkićima na potezu između Tomislavca, Trga Republike do Ribnjaka i Lenjinca. Ljeta su bila rezervirana za Korčulu, ostale tri četvrtine u rodnom gradu, nazovimo ga ovom prilikom Cleveland da ne bi bilo tužakanja. Nismo imali viksu, sve rjeđe bi odlazili baki u Križevce, pa sam s prvom neplastičnom loptom koju sam dobio u ruke i bio uljudno potjeran vani na igru postao pravi mali Clevelanđanin. Doma se govorilo književno, tada se još cijenilo učitelje, pa sam samo na ulici pričao blago purgerski, dok sam doma bio pristojniji. Polako sam sve više cijenio škvadru, nove livade, parkove, igrališta, a opet se veselio svojoj zgradi i maminom grizu s Kraš expressom Od tromog klinca postao sam kilavi tinejdžer i uporno dalje istraživao kvartove trenirajući odbojku i pingić. I neuspješno pratio potencijalke do njihovih zgrada i kuća, te se polako navukao na cugu. Netom prije odlaska u vojsku upoznao sam srž današnje škvadre i počeo lutati po Vukomercima, Žitnjacima i općenito svim dijelovima grada u kojima je pilo bilo jeftinije nego u centru, a to se nastavilo i poslije vojske. A tada se krenulo u potpuno osvajanje, komadi, nova ekipa s faksa, parkovi i bambusi, tulumi i kasna pješačenja iz svih smjerova, spuštanje s Jabukovca Uskoro sam znao cijeli Cleveland, nije bilo kvarta u kojem se nije tulumarilo, čak je i Medvednica pokorena raznim terenima s Geografima. Tada me počelo ozbiljnije smetati kad netko tko nije iz Clevelanda neartikulirano i iz čiste zlobe pljuje po njemu. Uvijek sam bio apolitičan, ali znao sam da su hadezeovci čiste lopine i tiho glasao za opoziciju, sa svakim novim izborom, nažalost, sve zreliji i sve manje uvjeren da se išta može promijeniti nabolje. Nada je zatinjala s pobjedom esdepeovaca, ali se nije promijenilo baš ništa. Nikad si neću oprostiti što sam na maturalcu odabrao plavušu a ne crnku, kao i što sam na izborima za gradonačelnika te godine zaokružio esdepeovca samo da ne pobijedi hadezeovac. Da nije dobio te izbore, ne bih ni dan danas znao da se zove John Doe, ali ih je eto dobio. I tada počinje nova era Clevelanda. Šarmantan, inteligentan i sposoban Hercegovac od partijskog je sitnog činovnika zasjeo na drugu po jačini fotelju u ovoj prekrasnoj banani od države, i nakon par beskičmenjaka i lopina na istoj funkciji, naslućivale su se konačno nekakve promjene. I dogodile su se. I John prelazi u urbanu legendu, ne pada, odolijeva svim napadima, Uskocima, Remetincima Pa je i ova moja kolumna sazidana na tračevima, pričama, slušanjima. Johna sam vidio jednom, kad je izvodio početni udarac utakmice Američkog nogometa pa mu je cipela vrijedna koju tisuću eura otpizdila na drugi kraj terena. Zapuhnuo me neki hladan zrak kad je prošao kraj mene, ali nikad nisam pričao s njim Vrlo brzo se nakon pobjede ovo mudro zlo okružilo moćnim pametnim ljudima iz sjene, i počelo stvarati betonsku bazu za godine pred njima. Slizan s povlaštenom elitom koju drži u šaci nevjerojatnim ustupcima i zatvorenim ustima, istovremeno savršeno krotko i lukavo podilazi najbrojnijem glasačkom tijelu kojem se da izlaziti na izbore sirotinji. I tako, kroz godine ovaj lokalni šerif koji se izdignuo do statusa mini Tita vješto barata masom, savršenim tajmingom tumarajući prije izbora po nabrzaka sklepanim WC-ima, stajalištima, svježe loše asfaltiranim cestama, nefunkcionalnim igralištima, prewskupim parkinzima, ukradenim parkirnim mjestima Novac se nekako pere, njega gaze svi odreda, ali on ne tone. Nikad, ni nakon bijega s mjesta prekršaja, ni nakon sređivanja otkaza tom poštenom policajcu, ni nakon kopanja nosa pred milijunskim auditorijem, ni nakon jezivih pogrešaka u bilo kojem jeziku na kojem se obrati, ke, kaj, vot Ne, on je heroj sirotinje jer ih podraga po glavi na placu, prošeta pored gradilišta onako sav ulašten i skup, stavi ruku u šaht, ili primi zubima grudu, obeća radna mjesta, tvornice, čokolade I raja popuši, i opet mu da glas, a novac svih nas debila koji pošteno plaćamo račune završi u nečijim tuđim džepovima. Nešto što košta milijun kuna grad na natječaju kupi za dva, a poslovi se podijele rodijacima i, opa, milja u džep. I onda mi srednjoslojni, koji još nismo sirotinja, a uskoro ćemo biti, gledamo kao imbecili u dvostruke i trostruke račune za vodu, struju, plin, tramvajske karte, parking i tko zna što sve ne, svjesni kako do grla tonemo u septičku jamu koju smo sami izglasali. I ne bunimo se, nego samo jamramo i kenjuckamo, i tu i tamo se ovako obrecnemo, ali zbog dugova, alimentacija i još samo par godina do zadnje rate kredita nikad ne izlazimo na ulice i na glasanje. Prizemno je tvrditi da John ne može voljeti Cleveland kao ja, koji sam ga upoznavao i upijao desetljećima, i upoznavat ću ga istraživačkim dječjim očima do smrti. Pa kako ga i ne bi volio, donio mu je milijune kuna koje je uzalud utrošio za pokušaj uguravanja na čelo države. Džaba. I glupo je reći da nikoga nije usrećio, niti baš ništa napravio za građane. Ali toliko je tu mutnih, sumnjivih, niskih radnji, dokazanih i snimljenih, da pošten čovjek ne zaključi kako će za dvadeset godina u našoj maloj Ruandi biti 2% prebogatih mafijaša, sve sa zgradama, rančevima i privatnim otocima, te gomila bijedne bagre na rubu gladi koja će kad tad poput zombija krenuti očajna jesti srca i pluća gadova koji su je do toga doveli. Doe tada vjerojatno neće biti među živima, ili će uživati s desetak crnkinja na Karibima, skupa s Berlusconijima i Rumketima, i brdom sličnih uništavača ljudi, gradova i država. I zato bi trebalo dati šansu nekom drugom, poštenijem i ne toliko luđački željnog moći i novca, nekome tko će ovaj grad voljeti zato jer voli i njegove ljude, starosjedioce i doseljenike, sve koji žele u njemu živjeti i truditi se da im bude dom. A onda pogledaš što ti se nudi od protukandidata, shvatiš da je bolje bilo da nisi pogledao U nedjelju ćete svi izaći na plac, u šetnju, na planinu, more. Na glasanje će izaći 45% ljudi, 55% neće, jer zna da smo narod kukavica koji voli da ga se gazi, a oni onako pametno, iz prikrajka jamraju, šapću i mrze susjeda s većim jabukama. Tračat ćete na sve skupljim kavicama marketinške cice Angeline Jolie, Ligu prvaka, komentirat prolaznike i uvaliti se prešutno u govna za još četiri godine, gledati kako rastu cijene komunalija, broj paukova i kontrolora, i sve manje uživati u životu i raditi vikendima i noćima Kad sam odrastao osamdesetih, Cleveland je imao parkove, igrališta, sretne ljude koji su imali slobodno vrijeme, hobije i život. Danas će Denver ponovo dobiti Busha, Cleveland Johna Doea, Ruanđani će dokazati da su mediokriteti puni jala i mržnje, dobit ćemo na vlast ljude sa sela koji na silu žele voditi gradove. Cleveland će ponovo dobiti populističkog diktatora koji će zaduživanjem i dalje kupovati prividni socijalni mir, onih koje štiti i onih koji ništa ne shvaćaju. Pa eto, gradonačelniče, uvijek ću glasati protiv tebe i nikad mi nećeš uspjeti ogaditi moj rodni grad, koliko god ti i tvoj služni aparat to pokušavali. I radi stvari poput Bundeka, a ne poput fontana, dovrši bolnicu, stadion i smetlište za što nam otimaš lovu, a ono što si sačuvao za svoje stare dane podijeli onima kojima treba. Pa da te pamte po nečemu dobrom, a ne po krađi, nekulturi i prijevari. I ne zaboravi da srednji sloj još uvijek postoji, prevaren, slagan i ponižen, ali s dobrim pamćenjem, pa i mi zaslužujemo da nas ostaviš na životu. Ako imaš savjesti. Ugodno ti vladanje ovcama i pokojom drčnom vidrom P.S. Na listi sam Piratske stranke. Ako glasate za nas, obećavam da ću izvještavati pošteno iz Gradske skupštine i boriti se za svoj grad. Ajd prošećite, ljubi vas Riba

Uploaded with ImageShack.us U Sičicama na domaćem pivu kod majstora Bošnjaka, u ruke mi je došla etiketa s mostarskim mostom i po pola Vuka napisanim imenom Oldbridž ale. Okus, aroma, miris, sve je bilo sjajno, a najviše od svega - priča. Pa da počnemo, kako je sve krenulo, napišem Arssu na fejs, a on će meni iz Amerike: Uploaded with ImageShack.us Jednostavno, kvaliteta pive koja se komercijalno pravi na području bivše Juge je katastrofa. U većini gradova to je jedini izbor. I tamo gdje ima importa u pitanju je uglavnom komercijalno Evropsko smeće koje nije puno bolje od domaćeg nam smeća. Jedini izlaz, sada svima očigledan, je bio da se stvari uzmu u svoje ruke. Našli smo najbolji ječam u Njemačkoj, hmelj u Sloveniji, kvas je američki i za kraj - dobra stara mostarska voda. Dodaj tome puno ljubavi i želje za uspjehom i krajnji rezultat je prekrasni nektar zvani Oldbridz Ale! Prvo kuhanje je bilo početkom Juna, a prva promocija sredinom Augusta 2012. Tko je uopće kuha, navodno ti i tvoj brat Jel se ideja rodila u Mostaru, ili gdje Kako ste naučili kuhati pivo Ja sam u Americi počeo kuhat pivo prije par godina s kolegom koji je imao malo prijašnjeg iskustva. Poslje drugog kuhanja jasno mi je bilo da 5 galona (18 litara) po kuhanju nije dosta, te smo udružili financije i uzeli profesionalnu opremu za praviti uzorke i razvoj recepata. Kapacitet 30 galona (114 l) http://www.blichmannengineering.com/brew_stand/brewstand_modular.html. S dobrom opremom je i kvaliteta piva postala daleko bolja od kupovne tako da sam odlučio promjeniti karijeru! Planiram otvoriti pivnicu u Oaklandu, a ideja za Mostar je bila očigledna jer stvarno ne volim lagere ni pilsnere. Bio sam u Mostaru tri mjeseca prošlo ljeto i pokrenuo proizvodnju. Već nekoliko ljudi u Mostaru sad zna napraviti pivo da valja, a momentalno su najviše uključeni moj otac Omer i brat Edo. Omer je naučio zanat ovdje u Americi dok je bio u posjeti. Blichmann Brewstand www.blichmannengineering.com Blichmann Engineering, engineering the finest Brew Pots, Fermentors and Accessories. Brew with a Champion! Located in Lafayette Indiana, 47909 Ja sam im naravno uvjek na raspolaganju putem Skypea, i stalno sastavljam nove recepte po uzoru na lokalne Američke pivare. Tu sam na izvoru informacija i često sam u kontaktu s lokalnim pivarima. Istina, većina ljudi nema pojma da su Amerikanci broj jedan u svijetu mikropivovara... Kako naše ljude ne zanima puno što ćeš otvoriti pivnicu u Americi, nego ti samo iskreno zavidimo, koji su sve načini da se u Hercegovini popije dobro pivo. Uploaded with ImageShack.us Kakva je uopće situacija na vašem tržištu, kakva među kućnim pivarima Nisam ekspert ali kolko znam, komercijalno dobro pivo pravi samo Oldbridz. Većina u pivo stavlja kukuruz i ostale gluposti da bi uštedili na sirovinama. Kod nas toga nema. Kupujemo najkvalitetnije sastojke i pravimo pivo vrhunske svjetske kvalitete. Što se tiče lokalnih kućnih pivara, situacija je puno bolja nego što sam pretpostavljao. u BiH imamo nekoliko vrlo dobrih pivara i polako naša komuna raste. S tim u vezi planiramo napraviti nekoliko video zapisa koji će objasniti do najmanjih detalja kako pravimo naše pivo. Planiramo također otvoriti trgovinu za sastojke i opremu, tako da se nadam da će nas u budućnosti biti još više. Uploaded with ImageShack.us Planirajte vi rađe neki mini festival s pokojim janjetom kao u Slavonskome brodu! Možemo li dobiti kakve kontakte za narudžbu/posjetu, sugestije... Gdje se vidite za pet godina Ja dolazim kući u septembru pa bi svakako mogli organizirati kakav veći skup u to vrijeme. Janjetina je u Bosni, naravno, neizbježna, a do tada ćemo imati još par vrsta piva. Za sada pravimo samo pale, red and smoked brown ale. Uskoro cemo praviti i imperial stout, nekoliko portera i najjači - black ale. Takozvani un-fucking-real, po uzoru na El Camino Un-Real - http://www.ratebeer.com/beer/21st-amendment--firestone-walker--stone-el-camino-unreal-black-ale/119723/ Za pet godina se nadam da cemo imat jednu pivnicu u Mostaru, jednu u Sarajevu, u Tuzli i po svoj prilici na još par mjesta u BiH. Do tada ćemo imati i sour beer, barrel aged strong ales, itd... Ideja je da se pivo pravi i prodaje lokalno, kako bi se uštedjelo na prijevozu i smanjio ekološki impact te da bi se zaposlilo više ljudi. Također nam je plan da od potrošenog ječma pravimo kolačiće za pse, power-bars za sportaše te raznorazne krekere i slično. Narudžbe je najlakše prosljediti ovdje na FB. Malo je problem poslati preko granice veće količine, ali jednu gajbu bi trebali moći poslati autobusom. U procesu su pregovori s lokalnim vozačem! Točnu adresu ću, zbog selidbe, staviti na fejs za koji dan. Ja sam inače Arslan (Arss) Mesihović, a u igri su buraz Edo i, naravno, The brewer - tata Omer. Uploaded with ImageShack.us Još bih dodao da su svi recepti u potpunosti javni i postavljeni su na naš FB page, a uskoro će biti i na oldbridz.com. Nemamo nikakovih tajni i svim zainteresovanima nudimo besplatan trening. U budućnosti se nadamo otvarati nove i u potpunosti nezavisne podružnice. Što će reć, vrlo rado ćemo pomoć motivisanim osobama da otvore pivnicu u svome gradu bez ikakvih novčanih dužnosti prema nama. Jedini uslov da se koristi naše ime je da se održi kvaliteta proizvodnje. Takozvani komunistički "franchise"! Kako je naš najjači pivski kušač, legenda DPP-a, Ognjan Šolaja nedavno proslavio jubilej sa pettisućitim testiranim pivom (5.000!), Uploaded with ImageShack.us bila mi je čast s njim i još desetak članova Društva Prijatelja Piva, neki dan u Češkoj Besedi popiti po dva Oldbridža od svake vrste. Detalje možete potražiti na njegovom Ratebeer profilu, a iako se nismo složili u detaljima, neki opći zaključak je sljedeći. Riječ je nesumnjivo o jako finim pivima, svijetlo je mirisno, nježno, meko, ali Ogiju mrvicu nedorečeno. Crveno ima 6,66% alkohola (sic!), ali je dotični malo previše izražen, što nije smetalo članu Dompi da se zaljubi u njega. Za kraj, tamno je pobralo sve lovorike i odnijelo većinu glasova, domaći dimljeni zloćko, nježnija varijanta u društvu iznimno popularne Schlenkerle. Ukratko, ponovit će se, a vi željni novih izazova, odma na fejs i kontaktirajte vjerojatno najbolju BiH mini-pivovaru!

Dnevnik Drčnog Domaćina 1 - Posteljina Sve počne još u mašini. Ono kad ti poplun popapa svu ostalu robu, pa onda sa stotinjak upitnika nad glavom vadiš ručnike i majice iz mokre mu utrobe. Nakon toga ti plahte i poplun veličinom i širinom podlo zauzmu sve raspoložive štrikove na par dana, a kako u svom rokerskom brlogu ne dužim peglu, svježe osušenu posteljinu stavljam drito na krevetac kako se ne bi dodatno zgužvala mojim nemuštim slaganjem. Postoji li tečaj za slaganje posteljine, ili to onim tetama u čistionici rade strojevi Mama me kupala nedjeljom za vrijeme dnevnika. Ne do faksa, samo do drugog osnovne. I dok bi ja svježe propran grickao jabuke na šnite i sa starim gledao dramske serije od Otpisanih do Povratka Otpisanih, mama bi promijenila posteljinu. Tada bih u svježoj pidžami legao na štirkanu, kao snijeg bijelu plahtu. Mrzio sam to spavanje s nedjelje na ponedjeljak jer me uvijek nešto grebalo od te svježine. Loš deterdžent Jeftine plahte Čista razmaženost Jedinac na zrnu praška Nikad nisam saznao. Ali kao da sam na kartonu ležao Pa sam tako u pubertetu rekao mami da ću od sada posteljinu mijenjati sam i to uspješno činio svaki drugi tjedan. I dalje me smetalo, ali barem rjeđe. I činio sam to ofrlje i preko volje jer mi se nikad nije dalo saginjati i uvlačiti plahtu pod madrac. A onda je došla JNA i bacanje kreveta na kocku. Za sve sretnike koji su izbjegli prisilnih 365 dana po pripizdinama bivše države, samo da znaju da je mlad vojnik kad bi došao na dril morao u dvije minute spremiti krevet napravljen od tri platnene kocke, plahte, druge plahte, deke, jastučnice i jastuka - od nule do savršenstva. I ako kovanica bačena s visine od jednog metra nije odskočila sa zategnute plahte, postupak se ponavljao. Više puta. Dok nadrkani desetar nije imao pametnijeg posla. Da, klasično iživljavanje starijih nad mlađim generacijama nakon kojeg je potvrđena moja vječita mržnja prema slaganju ikakvih kreveta. Stvari sam prepustio mami dok mamu nisu stisnula leđa i ona otišla svojoj mami na more, a ja bahato od ušteđevine kupio krevet bez ikakvih utora sa strana za lomljenje zanoktica te megamadrac dva puta dva metra i plahte na gumicu, odlučivši se jednom zauvijek osloboditi posteljinskog problema! Naravno da sam i zadnju kintu ostavio u dućanu i nemilo se iznenadio kad su sve tri preskupe plahte bile 180x180, šlifer 220x240, a poplun 200x180. Zašto bi muško gledalo na takve sitnice Kako me povišice nekako čudno zaobilaze, i kako uvijek imam barem 17 bitnijih stvari od kupovanja posteljine, a kako sam bodulski škrt i ništa se ne baca, tako svaki drugi tjedan imam mini-slet u svojoj spavaćoj sobi. Krevet je s dvije strane oslonjen o zid pa moram leći na isti kako bih skinuo najudaljeniji kut plahte. Ne ide na trzaj, džaba mi škola pecanja. Kad krenem otkopčavati poplun, iako pri oblačenju uvijek ostavim dva gumba otkopčana (ne da mi se do kraja, nije to seks), kada ih skidam - pronađem sve zakopčane! Pa sve traje duže. Da, dobri stari Murphy Prljavo na podu, luftanje i lupkanje madraca i jastuka, odmor, stavljanje novog. Čista plahta je stara drolja koja se uvijek izmakne s jednog kuta kad natežeš onaj zadnji, pa se opet moraš rasprostrijeti po krevetu kao žaba pred obrok. Sljedeći je problem - kako ugurati šlifer u djevičanski stisnuti poplun dok ti Junior nemilosrdno skače po istom jer je nanjušio da nešto radiš. A ti si sretan jer si ga maknuo s kompjutera i Wii-ja, pa nek se dijete veseli. Onda se mlatimo jastucima, gađamo zagubljenim pidžamama i umotamo u poplun-roladu, sve dok zajapuren ne ogladni ili ode nazad na komp. Damn, sve ispočetka Uglavnom sam s godinama shvatio trik za punjenje popluna šliferom, o divnih li hrvatskih izraza Fora je da ljevicom primiš gornji desni vrh šlifera i onda desankom s obje strane navlačiš poplun dok ne dođeš do kraja i tamo napipaš pravi kut. Onda brzo promijeniš ruku i nadaš se da nešto nisi fulao te uvučeš i drugi dio, primiš oba kraja, rastegneš i protreseš. Svaki treći put uspije! Mašina mi inače svaki put otme jedan gumb i nakon zakapčanja mi se uvijek ili jastuk ili šlifer onako podmuklo krezubo kese, a meni se ne da šivati, jer znam da će drugi put ionako otpast neki drugi. Kad broj rupa postane ekvivalent broju zuba Thompsonove publike, onda se suču rukavi, ali pritom pazim da Junior spava ili nije u blizini. I muškarci plaču... A danas, danas me više ne smeta toliko kad legnem u friško. Toliko sam umoran za zakrmim sekundu prije diranja jastuka. Mislim da sam ipak mrvicu odrastao

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 36: Jazz.Ba Chevap 36. Jazz.Ba Chevap Zagreb, Varšavska 8, preko puta bivšeg Aeroflota, dobro, kina Europa... (porcija luka na slici ne odgovara porciji u prirodi, jer sam cijelu jednu maznuo Rokatanskom i istresao sebi prije fotkanja, da sad mu kuham blitvu...) Cijena: Ćevapi 33 kune, 8,50 kuna kajmak ( Ćevapi oblik: Deset zasebnih komada, sitni, tanušni, bez neke osobnosti Ćevapi okus: Nema ga, ni mirisa, ni okusa - samo oblik... Luk količina, okus: Sjajan vlažan, mrvu neslan lukac, sarajevski sitno nakosan i minimalne količine Lepinja: Mekana, sočna, vlažna, fantastične strukture, samo preblijeda, i naravno, sarajevski - neuljena. I nesarajevski - poludebela! Opći dojam: Na prometnom mjestu u centru grada smjestila se nova ćevabdžinica, koja je, iako u podrumu - definitivno među najurednijima i najukusnije sređenima u gradu. Bakreni stolovi, vesele slike po zidovima, drveni detalji, truba (!), uglavnom svega pomalo podsjetilo me odmah na moje prve zagrebačke ćevape u životu, 1978. u Petrinjskoj preko puta zatvora, s ogromnom slikom Seljačke bune i nekim žutim čašama za domaći jogurt. Evo mi je suza potekla, tom okusu težim... Konobar uljudan, klopa brzo na stolu, sve odrađeno sa smješkom, iako se trebalo čekati s plaćanjem. Coca cola 14, Tomislav 15 kuna, i onda ćevosi, klasično sarajevski, u pola lepinje, vizualno premalo (na kraju se pokazalo da nije bilo samo vizualno), kajmak normalne veličine, topiv, prelagan. Od luka se djevojčica sa žigicama ne bi najela koliko ga je malo bilo, iako nije bio loš, a refill je dvije i pol kune, ali nas je tip počastio... E sad, kad sam sve nahvalio, dolazimo do najtežeg dijela, a to je okus ćevapa. Jer ga nema. Sočni su, vodenasti iznutra, fino zapečeni, ali nakon deset sekundi žvakanja i gutanja, ostaje samo neki kiselkasti podsjetnik na nešto što bi trebalo biti ćevap. A nije. A nisam toliko razmažen, fakat sve jedem, možda me posjet Čučkovićima u Viškovu razmazio, ali ovdje mi fali okusa. Na žalost, unatoč svemu ostalom, visoka cijena ćevapa i kajmaka (dobro, ipak su u strogom centru i sve je stvarno čisto), ne daju mi da dam veću ocjenu. A i nisam se najeo. Devetka za ugođaj, desetka za divne seksi tanjure, puno manje za same ćevape možda da probate pljeskavicu, ili da Žar uposli ovog konobara... Ocjena: 6,5 STARE RECENZIJE NA: http://www.ribafish.com/p=1393 P.S. Sport u Utrinama je u međuvremenu pao za punu ocjenu, a kod Koste sam oba puta završio na vozu, pa se bute strpili...

Terezijana - kako slave Bjelovarci + recenzija BJ ćevapa Naravno da je Rokatanski dobio nekav lišajčićićić na leđima kad je tata osvojio kviz na RTL-u, i pred pol Hrvatske se zakleo da će ga prije voditi na Tour de Toplice, grrr... Pa smo povodom odličnog uspjeha netom završenom prvašiću priredili odlazak u Bjelovar na kostimiranu Terezijanu, što je Rok iskoristio za posjet Luna parku, a ja za švepsić sa starom ekipom. I dok se najpopularnijem Bjelovarcu, nakon one tete na Zdenka siru, veličanstvenom Lebowskom iz starog Cosma, nisam stigao ni najaviti, ali sam ga ipak sreo, proveo sam divno vrijeme s Božom i njegovom djevojkom, Štefanom na ćevapima, i uživajući mirnoj i dobroj atmosferi u prekrasnom parku s paviljonom. Nevjerojatna je ta ljubav mene i paviljona, tog pankera zatočenog u ovom salu koji više od boljeg stola u najfensi bistrou, više voli derati bambuse po gradskim parkovima... U Koprivnici valjda imam i svoje rezervirano mjesto, pred Jabukom, u Maksimiru, petrinji, gdje god je nešto ovalno, mene podzemne vode zovu na tulumarenje. Ovoga puta nisam tulumario, samo sam se divio ljepoti zelenila i urednosti grada, o glazbenom ukusu se ionako ne raspravlja, ali rekoše mi da ima i puno rokerskih birtija, a da je Terezijana ipak narodno veselje. Bilo to narodno veselje ili ne, na ulicu je izašlo i staro i mlado, skockano, lepršavo, prozračno i ponosno na svoj grad, ukratko prekrasna slika, i idealan savjet za sve one kojima se vikendima ne gnjavi po autocestnim gužvetinama - u Bjelovaru je Terezijana završila, ali je sljedeći vikend Picokijada u Đurđevcu, pa ako ne završim na godišnjem mitingu Ljubitelja Tripica u Belom na Cresu, eto Ribe među Picokima! Zašto nema neki sajt s popisom kada se kojem gradu tulumari, ribarske fešte i to Rok je inače nakon tobogana i trampulina, vlakića i kuće strave, posegnuo i za onim svojim pogledom mačka iz Shreka, pa sam morao s njim u Rangers. Za neupućene, riječ je o vrtuljku u obliku čekića, s dvije košare koje se vrte u krug, skroz, okomito... Nakon najbržeg rollercoastera na svijetu u Yokohami 2003., lijepo sam rekao da ne želim svoj unutrašnje organe izlagati nikakvoj pogibelji takve vrste, ali Rok je prošao s pet, i ja sam taj vikend bio njegov rob, još mi se podriguje od ćevapa i hrenovaka... I sjeo sam u to čudo, i pozlilo mi je, i mislio sam da će mi puć ramena, i opast ruksak, i iskočit oko iz duplje, ali smo ipak došli na polaznu točku. Neki tip nas je otkvačio, a ja sam ga pitao, oprostite gospodine, jeste li vi Bog, a Rok se počeo tako smijati da sam vrlo brzo zaboravio na bolove i mučnine. Iako su bili na putu da poljube bjelovarsko tlo dok sam mu čelom stremio s dvadesetak metara visine, o ćevapima kod Vinka možemo reći samo sljedeće: Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 37: Vinko Grill Bjelovar 38. Vinko Grill Bjelovar, A. Šenoe 13., u centru, od parka prva desno Cijena: Ćevapi 29 kuna, 8 kuna kajmak ( Ćevapi oblik: Četiri pločice, skorene na polovima Ćevapi okus: Aromatično, slano, sočno, ali nedorečeno Luk količina, okus: Taman, iako naoko blag, isušio mi je usta na dva dana Lepinja: Friška, meka, iznutra čak i malkice sluzava izvrsno, možda malo prenezapečena Opći dojam: Iako Štefan kaže da su ovo ultimativni bjelovarski ćevapi, glasine kažu da ću se još morati vraćati. Klasična banjalučka ćevapska kockična škola, malo previše zove na dosadnoću i neuzbudljivost Rubelja. Ima tu svinjskog veselja, arome, sočnosti, lepinja je na mjestima u kojim je dodirivala ćevape mirisna, masna i jako jako fina, čak nekako svilenkasta i slatka. Luka dovoljno, konobar me poslušao kad sam zamolio malo više, pa sam dobio fakat puno, kajmak vrhnjast, ništa posebno, preskup. Miris ćevapa je čudan, nekako riblji, ali nakon par isprobanih sarajevskih franšiza, zaključio sam da mi nepce ipak preferira meso od više vrsta životinja. Malo skorene pločice, preslano meso, ali kompletan dojam pozitivan. Ugodna, iako pretiha terasa, pokoji bilder u prolazu, iznimno ugodan i pristojan konobar, pa ako ubace malo više začina i ljubavi u ćevape vidimo se opet! Ocjena: 6,5 STARE RECENZIJE NA: http://www.ribafish.com/p=1393 Onda smo išli gledati kako puca top, prolaze maskirani ljudi na konjima i ustoličuju Terezu, da bi se još i uslikali pored topa za uspomenu jer nisam Roku dao da se pentra po sve samo ne stabilnoj drvenoj konstrukciji dvorca. Djeca vole ćevape i Lunaparkove, fešte, kostime i buku, pa smo i Rok i ja stvarno uživali, i dogovorili da dolazimo i dogodine. Ali bez Rangersa, nemojte reć Rokijani, fala ionako je sutra morao pješke na Sljeme, ali o tome drugi put. Jednostavno, volim istraživati ovu Lijepu našu, ne znamo što imamo, ajd pivili... Objavljeno na portalu Zvono.eu http://www.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/ribafish-domagoj-jakopovic/5454-stara-ribafisheva-ekipa-po-cevapima-i-parkovima-bjelovara

Dnevnik Drčnog Domaćina 3 - Pranje prozora Dovedem tako nedavno potencijalnu buduću djevojku u svoju sobu i krenem s prokušanim, više puta isprobanim i 92% uspješnim trikom. Kažem joj da se nagne kroz prozor, i pogleda kako izgleda bivša tvornica Nada Dimić, odnosno ruperda u zidu koji je srušio Kerumko, i nema ju namjeru popraviti jer je ovo samo Hrvatska. Dotična se nagne, a ja brzo ali kvalitetno promotrim njezin nečuvani zadak, treću najvažniju stavku za promatranje u životu neoženjenih muškaraca. Ali, ovoga puta, umjesto sociološke raspre o uništavanju zagrebačkog povijesnog dobra, žena je smrknuto pogledala u moja prozorska okna, povukla prstom po staklu i s gnušanjem rekla Pa dobro je*ote, jel ti to pereš. Džaba mi bilo i kasnijeg home-made rižota i Maximo ružičastog pjenušca, kad sam joj u očima ostao zabilježen kao prljavko koji ne pere prozore svakoga mjeseca. A ja stvarno ne perem prozore svakog mjeseca Više sam se puta u svom samačkom životu susreo s pojmom Teta koja čisti. Obično su ih spominjale finoguze nazovi emancipirane dobrostojeće žene kojima su njihovi nokti puno važniji od zasukanih rukava i par sati rmbanja po stanu tijekom vikenda. Pa su njihovi mužići plaćali tetama da u jedno prijepodne prođu stan s različitim krpama, dok bi dotične išle po nove čizme. Pa bi im muževi završavali s tetama, jer je danas navodno jako teško naći pouzdanu tetu. Sat s tetom dođe 40 kuna, pri čemu ona i pojede i popije, i slučajno razbije, i koristi samo jednu vrstu krpe i detrdženta za staklo, pa to ispadne puno više od moje dnevnice. Kad je imam. A i većina teta nisu prave tete koje znaju čistiti, nego uglavnom priučene nesretne studentice koje na bilo koji način žele zaraditi pošteni džeparac, ali ja ne želim svoju zbirku Alan Fordova i kolekciju pivskih etiketa dati na osam sati u ruke bilo kome. Pa radim lopte od novinskog papira, punim lavor toplom vodom, grabim prskalicu, ono gumeno tvrdo i spužvu i krećem u avanturu. A nije ni šest mjeseci prošlo Oprati jedno prozorsko krilo samo po sebi i nije neki problem. Kad ih imaš 34, onda to jest problem. Još kad ih je 75% starijih od tebe, to prerasta u triviju. Krećem s najlakšim primjercima, tri PVC komada, svaki po 6.000 kuna, ali pri pranju vrijede svaku kunu. Lako za otvorit, obla plastika, pjesma Prolazno vrijeme deset minuta. Slijede okna iz 1958., špranjasta, isfrižana, grbava s nekim ulubnim točka-rupicama koje pokušavaš prat tri minute dok ne skužiš da su neperive. Najveći je problem kod tih antikviteta otvorit prozor na dva dijela, jer je onaj metalni pimpek koji za to služi, na onom svijetu od Kardeljeve smrti, pa rade šrafcigeri, kombinirke, čavli, ma sve Kad konačno krvav i ispikan otvoriš, pranje nije problem, ali od četiri površine nikad ne opereš sve baš savršeno, pa picajzla skrivena u ovom tijelu ima stvarno dosta posla s tim, zatvarajuć, gledajuć, provjeravajuć, ponovno otvarajuć... Najgore je kad zapneš prstom za ono trokutasto metalno govno koje podlo viri skriveno iz kita, kao murija ispod znaka ili iza grma. Prolazno vrijeme tri sata, a onda slijede dva najjaća đubreta, kupaonsko sitno smeće neosvojivo poput srca Ive Šulentić i Christine Hendricks, K2 kojeg pokušavam nekako osvojiti jednom nogom u kadi, drugom na mašini i nosom u stropu. Njega nikad ne doperem, kao ni kuhinjskog podlaca, zapečenim rešetkama obloženim, kompletom zla, koje će zbog nedostupnosti uvijek ostati tek podaprano. Uostalom, tko gleda kroz prozor dok ruča, helou, idi si u restoran pa gledaj Pet sati od početka pranja, gledam Hirošimu u stanu. Pod zasran prljavom tekućinom nastalom kapanjem od one tvrde gume za pranje stakala, kojoj nikak nemreš kontrolirat curenje, milijarda mrvica od novinskog papira, krpe, lavori, alat... Petnaest minuta spremam sve na svoje mjesto, grozim se crnih noktiju i okoline im, potegnem gutljaj rakijice prozorčice, i padnem polumrtav na trosjed. Lagani vihor zadigne zavjesu, s druge strane se zalupe vrata, i počne jedna prosječna ljetna oluja praćena potopom. Nježno se dignem, otvorim pivo, izađem na balkon i s flašom uperenom u nebo nazdravim Svevišnjem uz ispriku da se ovo neće tako često ponoviti. Da, 60% prozora je zasrano, prašnjavo i ambrozijaspermasto, ali bar mi je savjest čista. Sad Junior opet može keljiti post-ite i škaricama razrezane papire po staklima, bez da me strah za njegovo zdravlje Sljedeća epizoda, Božić ili Uskrs Pih, di je to

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 37: Urban Grill Sarajevo 37. Urban Grill Sarajevo Zagreb, Zagrebačka Avenija 104, na platou kod naselja Antunović (benzinska, hotel, kazino) na zapadnom ulazu u grad Uploaded with ImageShack.us Cijena: Ćevapi 22 kune, 6 kuna kajmak ( Ćevapi oblik: Deset sićanih, malo sasušenih, oker smeđih Ćevapi okus: Zgodni, ukusni, ali ne pretjerano impozantni Luk količina, okus: Mižerija od količine, fin vlažan, kosan, i bez miligrama ljutine Lepinja: Apsolutno fantastična, broj jedan među sarajevskim franšizama Opći dojam: Jako puno ljudi me uputilo u Urban Grill, ali kad sam konačno krenuo na rub grada, lokal je bio zatvoren jer se navodno od masti zaštopao dimnjak pa je sve izgorilo. Nikad nisam provjerio tračeve, ali nisam ni dugo vremena navratio. Sve do jučer, kad mi se guza udobno naslonila na prozračnu, iako klaustrofobnu terasu među par zgrada. Pristojan, ali neću-ti-ništa-reći-ako-me striktno-ne-pitaš konobar, jedan od četvorice koji ordiniraju, brzo i kulturno donosi sve naručeno, i krećem s klopanjem uz nalukavanje zgodnih teta iz fitness salona preko puta ćevabdžinice mora da im je teško hopsat uz ove mirise. Jer mirisa, za razliku od Jazz Ba Grilla ovdje ima! Escajg i atmosfera nisu na nivou iz Varšavske ulice, ali ih ćevapi okusom tuku za punu ocjenu. I dalje to nije ništa epohalno, ali ima neki smisao. Kao da završite sa sestrama Williams sami u sobi nakon tuluma, ali se probudite kraj Venus. Mala količina, vrlo malo začina, nedostatak završnog podriga, ali i daleko najbolje tretirana i ispečena sarajevska lepinja ever, vani hrskavo tvrda, iznutra meka i puna kao duša. Svjedočim izderavanju jednog konobara na drugog jer je "iznio njegovu narudžbu bez pitanja" (!), i nastavljam s mljackanjem. Kajmak fin, luka premalo, a najveća greška za koju sam si sam kriv, je narudžba Sarajevske premium pivice za 25 kuna, jer se nikada neću složiti s njenim ukusom, zelenkastom bojom i nepčanim ubojitim udarom gorčine koji ne završava nikakvom aromom. Al je boca seksi. A mogao sam Osječko crno naručit, kreten, no, što je tu je, ćevapi su i zbog okusa i zbog cijene puno prihvatljiviji od JazzBaa, a sad moram ponovo naletit do Ferhatovića, jer me rajca da ih nisam pretjerano iskritizirao, a ni Sofra nije away from me... Jel još postoje oni novopazarski na Jarunu Ocjena: 7,5 STARE RECENZIJE NA: http://www.ribafish.com/p=1393

Oproštajni seks - kad muškarci plaču... Još jedna moja veza je, eto, došla do kraja. Bilo je divnih trenutaka s Natašom, bilo i groznih, pamtit ćemo lijepe, paziti da se loši ne ponavljaju u budućnosti i živiti svoje živote. Uploaded with ImageShack.us Htio sam se osakatiti alkoholom i ramenoplakanjem, a onda naletio na frenda koji me preduhitrio i u par sati sasuo sve iz sebe... Pa o tome pišem, malo sam bio u krizi pa nisam dugo, ali sad se vraćam! Enivej, vodite me van, na tulume, gitare, nasmijane žene, barke i među vesele ljude, do tad čitajte i jako pazite ljude koji vas vole, ljubi vas deda ------------------------------------ Oproštajni seks Svi se sjećamo prvog seksa, a pamtimo i one koje smo plasirali kao prve, kako nas ne bi ismijavali u kvartu kao jumfere. Jednom smo tako uz parkovsku bocu rakije krenuli uz guste pahulje prepričavati svoj prvi spolni odnos. Imao sam nekih dvadeset godina, smišljao nabrzaka iz koje knjige da ga ukradem. Odlučio sam se na najdražu knjigu 'Povijest pornografije' i popušio, jer ju je kao svoju ispričao frend koji je sjedio tik pored mene. Pa sam, došavši na red minutu iza njega, samo skromno priznao da seksa još nije bilo, baš kao i taj isti frend pet godina kasnije uz bocu rakije na grobu najboljeg frenda iz škvadre. Uskoro smo shvatili da su žene i bolji lažljivci, i jači igrači od nas, ali o tome više drugi put. Ubrzo nakon toga, te nakon kilavog, slinavog i vrlo zaboravnog skidanja jumfa, širom su nam se otvorila vrata u najveće otkriće nakon stripova i pikula, i svijet je bio naš. Seks sam lovio najviše na duge noge od odbojke, lijepe zuba (hvala mama), i dobitnu tulumsku kuhinjsku trilogiju pjesma-osmijeh-alkohol. To je bilo razdoblje pijanih tulum-seksova, nerijetko s buđenjem kraj takve brkate tete da smo od stida mjesecima znali piškiti sjedeći, jer se nismo usudili pružiti ruku najboljem prijatelju. Ševilo se s manje emocija, a više fizičkog žara, veze preboljevale relativno brzo, bili smo u naponu snage i lakoćom nalazili nove tipove djevojaka za koje smo mislili da nam uopće nisu napeti. Tijekom faksa su uslijedile najplodnije seksualne godine, s podlim varanjem staraca oko ispita, koje nismo slušali da se treba zaposliti u državnoj firmi, banci ili općenito nekom takvom nepropadajućem sektoru djelatnosti. Jer nam je na pameti bio samo seks i zabava. Pred kraj faksa redom su nas poostavljale cure koje su ga netom završile, okrenule ploču i rekle da je to bila samo faza, i da one sad kreću ozbiljno u život. Tada smo uglavnom svi upoznali njegovo veličanstvo - Oproštajni seks. Ostajali smo zatečeni i popišani te nakon kriza završili ili faks, ili u nekim firmama koje nisu imale nikakve veze s onim što smo do tada najviše voljeli i najbolje radili. Postali smo zreliji i počeli tražiti ozbiljne veze, lagano prepuštajući divalj, neopterećujući, ponekad čak i seks na obaranje rekorda provođenju kvalitetnog vremena s osobom u koju smo se zaljubili ili je jako cijenili. Konačno smo preboljeli dječje bolesti i shvatili da seks nije Graničar, nego nešto ozbiljno, od lijeka protiv glavobolje, prehlade, do potpunog zbližavanja i punjenja baterija oba sudionika. No, na našu nesreću, već smo bili iskusili taj prokleti divalj, neopterećujući, ponekad čak i seks na obaranje rekorda, i s djevojkom s kojom smo sada konačno mogli razgovarati o filozofiji, smislu života ili pravljenju sarme, seks je postajao nešto daleko i sve rjeđe vidljivo. Zavidjeli smo sretnicima koji su imali i ljubav, i razumijevanje, i seks u vezi, i onda polako počeli gledati mlađe cure, i tako u krug metodom pokušaja i koji si ti kreten, došli na pola pedesetih kad više ni dragi Bog ne zna što bismo sa sobom. Za razularenu taslačinu i razvaljivanje nemamo sapi, snage, energije ni srca, za plave tabletice smo preškrti i strah nas je da ćemo nakon jedne popijene morati iste piti cijeli život. I polako shvatimo da se kroz život stvarno puno toga vrti oko seksa, ali i da je nešto tako jednostavno u biti nevjerojatno komplicirano, kao i da žene stvarno imaju pravo kad kažu kako to nije isto što i vođenje ljubavi. A oproštajni seks je u biti nešto najpoštenije i najemotivnije što povezuje to dvoje. Nisam tipični hrvatski Alfa mužjak koji ima ženu i par klinaca, a pritom uredno servisira i plaća barem jednu ljubavnicu, nego nekakav Beta kreten lako zaljubive prirode, pa sam nekoliko puta na svome srcu doživio taj nevjerojatni zadnji touch, zadnju krišku torte, prekrasnu kladu u kaminu za koju znaš da će te grijati dugo, dugo. Naravno da sam prije i poslije toga dosta puta bio šupčina i nevjerojatnom lakoćom bezdušno prekidao veze kojima nisam nazirao budućnost, ili nanjušio viši level životnog soka. Ali kako sve više vjerujem u neku vrstu karme, odnosno da će ti se sve vratiti kad-tad, tako je i drug Život mene par puta tako slasno nabio na Mamića, da sam gubio dane tuleć poznatima i nepoznatima, prežvakavajuć im napornu priču. A svaka od njih je imala nešto zajedničko Oproštajni seks. Navedeni čin nema nikakve veze sa zadnjim seksom s osobom do koje vam nije bilo stalo, Oproštajni seks se dešava samo s osobom koju volite, a taj oblik psihičkog poremećaja traje uglavnom, pa, vječno... I onoga trena kad nakon barem godine dana veze shvatite da je nepovratno gubite, kako joj vaše fore više nisu smiješne, i da u seksu sudjelujete uglavnom samo vi, krenete napraviti neki pokušaj backupa, odbaciti stvari koje joj smetaju i malo joj se prilagoditi. Ali ste počeli mijenjati sebe, grozan proces koji u muškaraca traje do cca pete godine života, a žene ga forsiraju do njegove smrti, i kad ga uspiju promijeniti, potraže novu igračku. Nakon popušene lule mira slijedi ponovo sjajan seks jer smo ga se zaželjeli, a i ako ona druga teta, zbog koje smo i htjeli pobjeći iz veze, baš i nije toliko puno bolja od sadašnje - zašto bismo uopće promijelili Golfa dvojku za trojku Ali, to je bio zadnji trzaj jer smo pokazali slabost i volju za pokušajem promjene. I to onda vrlo brzo eskalira, ona zna da može manipulirati, shvaća da je pobjednik i kreće nesmiljenom žestinom tražiti novog tipa za preodgoj, ili jednostavno odmor od frajera koji joj je jedno životno razdoblje bio super, ali ga je, eto prerasla. U drugoj opciji koja dovodi do Oproštajca, muškarac na početku veze shvati da je ona zaljubljena u njega kao Petar Vlahov u Petra Vlahova, te čisto iz hira bude pregrub i prenezainteresiran za djevojku koja ga voli. Pa ga ona preljubi i krene u nove pobjede, često i iza leđa tom istom Bahatliji koji prekasno shvati što propušta, ali povratka više nema. U oba slučaja je zajedničko da nakon svađe i pokoje suze kraljevski dograbite, i umjesto dosadnih ritmičnih pokreta uz gledanje u ogledalo, ili s mislima na nekoj drugoj osobi, sad svim udovima, ustima, srcem i dušom halapljivo iz nje sišete sve ono čega će vam neko vrijeme dosta nedostajati. Kao onaj čiko iz 'Parfema' koji je vadio mirise ljudi, tako vi pokušavate dobiti ljubav, ljubav koju, eto, niste htjeli, a ni zaslužili... Uploaded with ImageShack.us Nastavak i kraj teksta na: http://webcafe.net.hr/bizzar/kolumna/ribafish/oprostajni-seks http://webcafe.net.hr/bizzar/kolumna/ribafish/oprostajni-seks

Zagrebačkim pajzlovima cesta mog života teče... 1. Magazinska klet

BeerReport: Pub tjedna - Sheridans Irish Pub Zagreb

Tvornica Pljeskavica Kosta - mala pržionica mesa

Tražim posao: attention, bitte - CURRICULUM VITAE

Zagrebačkim pajzlovima 2 Pedro pite

Jači sam od Judy Garland - odoh u Vijetnam, Kambodžu, Tajland

Maximilian i Beertija - nova epizoda Beereporta

Zlatni medo ili Medvedgrad

Medvedgrad ili Zlatni Medo (nastavak napetog feljtona o najboljoj zagrebačkoj pivnici)

Pali smo ničice na pivo iz Sičice!

My Antonia, ljubavi moja jedina - BeerReport no.5

Intervju s Backom, zagrebačkim kraljem maketa

Mile voli nisko moja prva i zadnja o izborima

Oldbridz Ale najbolje mostarsko pivo!

Dnevnik Drčnog Domaćina 1 - Posteljina

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 36: Jazz.Ba Chevap

Terezijana - kako slave Bjelovarci + recenzija BJ ćevapa

Dnevnik Drčnog Domaćina 3 - Pranje prozora

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 37: Urban Grill Sarajevo

Oproštajni seks - kad muškarci plaču...