Ostavio sam Juniora u školi poslije zimskih praznika. Nema više Opstanaka, Malih programa, Poletaraca, Pera Detlića, Lala Gatora ni onog super filma u kojem brko nikako da ubije Yula Brinera. Dani u praznom Zagrebu, metiljanje dok su starci na poslu, telka, nogač, švrljanje po kvartu, grudanje, i pokoja prva ljubav. I skupljanje sličica Životinjskog carstva...
Ostalo mi po džepovima čokolada od vikenda, pa žderuckam dok vozim, da se ne baci. I pod zub mi dođe taj tvrdi tanki oštri dio Carstva, vazda prepoznatljiv i nenadomjestiv. I odlutam u dane djetinjstva kad se skupljalo, kokalo, mijenjalo, pa čak i kralo, samo da se skupi album i dobije ogromna kutijetina s bar deset kila Kraševih proizvoda.
Ali, nisam ga skupio u djetinjstvu, ni u tinejdžerstvu, samo sam tu i tamo vidio neko sretno dijete kako otvara deset kila čokolada, govana i keksa, s osmijehom koji liječi sve rane. Skupio sam ga na faksu, kad sam se đorao s Klempom i Marijom, došao do dućana, teta beskrupulozno i bolno kemijskom prekrižila sve sličice, i dala mi kutijicu, ma fasciklu od niti kile. Sa smežuranim nakaznim tvrdim Bimbo žvakama iz prošlog stoljeća.
Danas je dan za trash, u Cliu mi urla 365 od Satiketa, još malo pa ću i Emiliju i Ninu stavit, eventualno Papagena... I kako me Trashograd vezao uz Krašograd, a radim u Remetincu, nekako sam ljut na onog nakaznog lopova koji mi je sad u susjedstvu, a koji je uz medvjede i umjetnine ukrao i devet kila mojih čokolada. Triput nadan u pak dobio dabogda, idem šljakat. Ajd pivili...
365
↧